Donosimo izvadat iz toga Rimskog hodočasničkog dnevnika 2010. god.: Završnu noć našega hodočašća u Rim i druga mjesta Italije od 10. do 18. listopada 2010. putovali smo iz Trsta i uglavnom spavali, te u jutarnjim satima stigli u grad sv. Duje Split, na isto mjesto odakle smo i krenuli.
U putu smo odlično prošli, jedino što je jednoj gospođi na povratku pozlilo pa je morala doći i hitna pomoć, te je na kraju sve dobro prošlo. Stigavši u svoj Split, pozdravili smo se međusobno, pokupili svoje stvari, među kojima je bilo nešto više vrećica nego na početku jer smo tamo mnogo toga kupili za darivanje rodbini i prijateljima, te smo krenuli svatko u svome pravcu. Mi smo došli do našega automobila u koji smo sjeli i uputili se prema Vinici. Povratak je bio radostan jer smo bili puni dojmova s ovoga hodočašća. Moje razmišljanje bilo je prožeto novim početkom hodočašća i to umočašća, čega se nije lako osloboditi sve dok ovo nisam zapisao, ali i ovo opet sili na mišljenje o doživljenome, te kad bih počeo ponovo čitati ove zapise s puta, vjerujem da bi se putopis proširio uvijek nekim novim detaljima koji u svakom ponovnom čitanju uskrišavaju.
I tako je to bilo za vrijeme mojih prijašnjih hodočašća u razmaku od 40 godina: 1970., 1981., 1993. i 2010. god., čega sam se sjećao dok smo se vozili natrag u domovinu u vrijeme ovoga zadnjeg hodočašća 2010. god. noseći u sebi nove doživljaje iz Rima i mjesta u kojima smo bili, ali koje nije jednostavno prebrati i složiti, a pogotovo nije lako zapisati. Prigodom pisanja koristio sam zabilješke s putovanja, portalske stranice i objelodanjene vodiče Italije, te posebno pojedinih gradova.
Ovo što sam sada učinio, niklo je iz ljubavi prema mojim dobrim viničkim prijateljima, zatim dragim osobama, koje su priredile ovo hodočašće, bračnom paru Josipu i Zori Kovač, koji se mole za nas svećenike i koje nas podržavaju da ustrajemo do kraja u svome zvanju. A ako se netko od mladih čitatelja ovoga moga putopisa opredijeli za duhovno zvanje, plod je i sveukupnih njihovih žrtava i molitava, kao i svih koji su mene odgajali i poticali da ustrajem u svome pozivu od onoga prvoga dana kada sam došao u svibnju 1970. god. u Župni ured svome župniku don Petru Vuletiću Šjoru i rekao mu da kanim postati svećenik, a on me je zagrlio i prihvatio, poslao moje dokumente u Mostar, a oni u Zagreb na Šalatu u Interdijecezansko sjemenište.
I tako je sve pošlo. Hodočašće u Rim u lipnju 1970. bila je moje prekretnica. Nizali su se događaji školovanja, služenja ondašnjega vojnog roka, suđenje i zatvaranje, bogoslovija, Mlada Misa, rad u Crkvi na kamenu u Mostaru, drugi studij, rat, ponovo rad u Crkvi na kamenu i odlazak u Vinicu početkom prosinca 2007., gdje sam ostao do Male Gospe 2012., upoznavanje mnogih dragih osoba, među kojima su Zora i Josip Kovač iz Vinice, a nastanjeni u Los Angelesu. S njima i ostalima zbio se uporni rad i stvaranje u Vinici, a s njima obistinilo se ovo prvo hodočašće kao i ostalih šest hodočašća u kojima je i molitva i žrtva, zahvala i razmišljanje o svemu, na svoj način i o vlastitome životnom putovanju. Ovdje sam donekle ispripovijedao i dio biografije, a u Fatimi i Lurdu pred Gospom ispripovijedao sam cijeli svoj dosadašnji životni tijek, jer ovakva hodočašća potiču na tu vrstu iskaza i zapisa, potiču na preobrazbu u ovoj mojoj dobi da bi se učinio još jedan dobar zalet za Boga i sve njegovo prije oproštaja s ovim Božjim svijetom i svim njegovim civilizacijama što su ljudsko i Božje djelo.
Kad sam došao do svoje matere, rekao sam joj da sam pozdravio papu Benedikta XVI. srcem, mišlju, mahanjem ruku, pljeskom, zajedničkom molitvom na Trgu sv. Petra i dodao sam da je i on nju pozdravio. I jest u istome onom duhu u kojem sam ja njemu prenio pozdrave svoje majke i svoje osobne, kao i svoga viničkoga puka u selima župe Vinice i pogotovo odseljenoga, za vrijeme one nezaboravne audijencije srijedom, 13. listopada 2010., kad je govorio o srednjovjekovnoj mističarki bl. Anđeli iz Folinja i kad je skupa s nama molio i kad nas je blagoslovio.
Na kraju ovoga hodočasničkog razmišljanja i pisanja, zahvalan sam svemogućem Bogu na svim darovima i dobročinstvima, kao i osobama koje su mi omogućavale spomenuta i donekle opisana hodočašća, napose svome pokojnome ocu i svojim viničkim prijateljima i drugima, te s posebnim osjećajem poštovanja i zahvalnosti svome biskupu Ratku Periću, koji je pronašao malo svoga slobodnoga vremena i udovoljio mojoj želji da ovu knjigu pročita i ispravi pravopisno, gramatički i stilski, te sadržajno. Budući da je sva priprema teksta bila u ozračju proslave 25. obljetnice njegova biskupskoga ređenja (Neum, 14. rujna 1992. - Mostar, 14. rujna 2017.), ovom svojom skromnom putopisnom knjigom izražavam mu iskrene čestitke i želim mu dug i radostan život.
U mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve i Kraljice Zemlje i Neba slavio sam 25. obljetnicu svećeništva 2007. god. skupa s don Barišom Čarapinom koji je slavio 35. obljetnicu misništva. Duhovne vježbe u povodu ove obljetnice obavio sam s kolegama u našem marijanskom svetištu na Kondžilu, što je bila uspomena na duhovne vježbe uoči svećeničkoga ređenja i naših mladih Misa po rodnim župama u tome istome Svetištu, što ih je vodio don Petar Šoljić, koji je kasnije postao splitsko-makarski pomoćni biskup. Po završetku ovih duhovnih vježbi u sarajevskoj katedrali slavili smo svetu Misu skupa s braćom svećenicima redovnicima iz Provincije Bosne Srebrene, što ju je predvodio, održavši prigodnu propovijed, kardinal Vinko Puljić.
Nakon proslave Srebrene Mise i djelovanja u Mostaru otišao sam u Vinicu, a poslije Vinice u Vir, gdje je dovršena ova knjiga. Pomni čitatelj će zamijetiti moju ljubav prema vjernicima i jedne i druge župe, kao i prema svemu u jednoj i u drugoj župi, što sam ih preporučivao Bogu po zagovoru naših svetac na ovome svome hodočašću, a pogotovo na ovome svome umočašću, tj. trajnom razmišljanju o hodočašću nakon hodočašća.
