Laste su odletjele i više se nisu vratile, ostale su klupe u kojima nitko ne sjedi, ostala je ploča po kojoj nitko ne piše, ostala je livada na kojoj se nitko ne igra, ostao je razred u kojem nitko ne uči i konačno ostalo je jedno malo brdsko selo bez svoje škole i bez svoje djece.
Piše: Milan Jurčević
Gore na brigu ponad širokoga Viničkog polja nalazi se stara zgrada škole, ona je tu već dugo vremena kako neki kažu još od početka 20. stoljeća. Kroz njene učionice prošle su stotine malih Viničana, zdrave djece rumenih lica i širokih seljačkih osmijeha, naprežući svoje mlade moždane vijuge, pišući prve riječi, stjecali su znanje i jedan po jedan kao ptići iz gnijezda napuštali tu staru školu, odlazeći iz svog kraja u daleki bijeli svijet. Kako pričaju stariji znalo je na brigu u školi biti toliko djece da je škola morala raditi u dvije smjene, ipak ono što je ostalo u mom sjećanju je jedna učionica i sva četiri razreda skupljena oko stare ugljene peći. Bile su tu stare drvene stolice i klupe, prašnjavi drveni pod, oronuli prozori, jedna zelena ploča i jedan punašni dobričina veselog,nasmijanog lica, blage naravi prepun zanimljivih priča.
Kao u kakvom lastavičjem gnijezdu u školi i oko škole rastrčavala su se djeca izvodeći svoje vratolomije i smišljajući uvijek nove igre dok su ih tiho šumeći promatrala tri velika bora, koji su u svom zagrljaju držali tada već trošnu školu. Godine su prolazile na školu se polako spuštala tišina, svake jeseni sve manje i manje ptića je dolazilo u stare učionice, a onda jedne jeseni vrata su ostala zaključana. Laste su odletjele i više se nisu vratile, ostale su klupe u kojima nitko ne sjedi, ostala je ploča po kojoj nitko ne piše, ostala je livada na kojoj se nitko ne igra, ostao je razred u kojem nitko ne uči i konačno ostalo je jedno malo brdsko selo bez svoje škole i bez svoje djece.
Bez djece škola je osuđena na propadanje, na zakovane prozore, oronulu vanjštinu, a najgori je trošni krov, koji prijeti da će se pod kakvim težim snijegom urušiti. Pokrenuto je prikupljane sredstava za obnovu krova ali je u zadnje vrijeme entuzijazam i polet Vinice i njezinih ljudi malo splasnuo uslijed sve ove krize kod nas i u svijetu. Ipak ostaje nada da će taj pothvat biti realiziran u ne tako dalekoj budućnosti.
Škola nije samo zgrada, niti je ona kakav spomenik pa ga zato treba popravljati, ona je uspomena, ona je simbol svih naših djetinjstava, svih naših školskih radosti, nas koji smo rođeni u Vinici i koji smo na Brig išli u školu. Prazna škola je tuga i žalost, srušena škola kao ona u Pasiči ili ona na Rošnjačama su rana, smrtovnice ispisane za čitava sela. Pitanje škole je pitanje nade i pravi odgovor na to pitanje je sačuvati školu. Možda ipak jednoga dana uz škripu starih vrata neki mladi lastan sa dva broja velikom torbom i sa glavom prepunom dječjih ludorija zasjedne u klupe i kao toliki prije njega započne svoje školovanje baš u Vinici. A tamo gdje je jedan, odmah su dva, tri i ubrzo čitavo jato veselih ptića koji će svojim veselim smijehom ispuniti staru zgradu i udahnuti novi život usnuloj Vinici.
