Ipak tek u ožujku kada lagani povjetarac svojim blagim prstima dotakne požutjelu travu, ogoljela brda i visoke planine, zašume šume, zatrepere vlati, izvuku se jaglaci, zamirišu ljubice, sve zadrhti u tihom otkucaju života i pokrene se u snazi novog proljeća. Ožive ptice, zapjevaju slavuji, gore u Zavelimu probudi se stari medvjed, nervozno otresajući svoje zimsko runo glasno zabrunda pozdravljajući visoku planinu, plavo nebo i novi život koji izrasta pred njegovim očima.
Piše: Milan Jurčević
Vrijeme je ranog proljeća, kada mlado sunce nakon duge zime prosipa svoju toplinu na brda, šume i njive. Ove godine nije bilo snijega, ni pravoga leda, svega nekoliko dana koji su nalikovali na zimu i niz lijepih suncem obasjanih prosinačkih i siječanjskih dana. Ipak tek u ožujku kada lagani povjetarac svojim blagim prstima dotakne požutjelu travu, ogoljela brda i visoke planine, zašume šume, zatrepere vlati, izvuku se jaglaci, zamirišu ljubice, sve zadrhti u tihom otkucaju života i pokrene se u snazi novog proljeća. Ožive ptice, zapjevaju slavuji, gore u Zavelimu probudi se stari medvjed, nervozno otresajući svoje zimsko runo glasno zabrunda pozdravljajući visoku planinu, plavo nebo i novi život koji izrasta pred njegovim očima.
Pokrene se i čovjek, od malog djeteta što se u kolijevci veselo bacaka pa sve do starica i staraca čiji se osmijeh jedva primjetno širi ispod blagih očiju na licu koje nosi bore mnogih proljeća. Krajevi su kao ljudi i ljudi su kao krajevi, oni žive istim životom zamirući sa zimom i oživljujući s proljećem. U Vinici poneka uzorana njiva, gdjekoji obrađen povrtnjak, poneko veselo janje ili tele što je ugledalo svijet krajem zime, a sad se raduje novom proljeću, zelenoj travi i suncu.
Vinički svijet je narod koji voli svoj kraj, vičan radu, željan pokreta, a onda i druženja. Tako su se u subotu organizirali i okupili mještani uglavnom prizavelimskih sela, Rošnjača, Bikića, Pilanovića, Trnove Dole, Đikića i očistili izraslo granje i šipražje oko ceste što vodi do njihovih sela. U nedjelju je don Bariša, naš župnik, održao nadahnutu propovijed pred napola punom crkvom na Brigu, o živoj vodi što ju je naš Gospodin ponudio onoj ženi na onom Jakovljevu zdencu. O vodi koja jedina gasi žeđ i s kojom se nijedno ljudsko piće ne može mjeriti, ni alkoholno, ni bezalkoholno, sve su to bijedni pokušaji i kopije vode što ju Bog dade čovjeku za piće. Govorio je don Bariša i o onom jedinom pravom nauku, nauku Crkve, što smo ga još kao djeca čuli i primili od naših majki stavljajući ga u opreku sa svim onim naucima i životnim filozofijama “ Novog doba“ ,koja sipaju otrov u ljudske duše i stvaraju pomutnju. Zato je tu onaj isti Bogočovjek, onaj isti zdenac, ono sveto vrelo, ona živa voda što je On daje svakom čovjeku, da razbistri sve njegove stranputice, očisti sve otrove i zmijske ujede, da bude sretan i radostan pod Božjim nebom. Na kraju mise don Bariša se pohvalio kako u novoj 2014.godini još nije imao niti jednog pogreba u viničkom groblju te da je takvo nešto nezapamćeno u našoj župi. Bila je to velika i sveta nedjelja u Vinici, popodne je održan Križni put na onoj krševitoj Orlovači u Šiškama, koji je predvodio svećenik iz Splita Jozo Čirko.
U znaku života i u znaku Križa protječe viničko proljeće. Vinica želi živjeti, ona želi raditi, ne želi umrijeti, nego opstati i rasti. Duga je i mračna bila noć u našim selima, kada se umiralo, kad se odlazilo i napuštalo, rasla je tuga, navlačila se hladnoća i praznina je nalijegala poput mraza na kraj i na srca ljudi, poput onog snijega koji je osvanuo u ožujku dvadeset i petog umatajući u bijeli pokrivač brdska sela ponegdje deblji i od pedlja. A kada sijevne zora iznad bijelog Zavelima, ispredena od tisuća zlatnih niti mladog sunca koje se rađa, ogleda Zavelim svoje snježno lice o zeleno ruho Viničkoga polja, susretnu se zima i proljeće, a od tog susreta led se otopi, mrak odstupi i cvijeće procvjeta, a Vinica oživi.
