Grob Augustina (Jage) Stipovića nalazi se u predjelu Subašića ogrede ispod jedne glavice obrasle šumom, između viničkih zaselaka Subašića i Jurčevića. Konkretnije, nalazi se s lijeve (gledano sa juga prema sjeveru) strane novo probijenog i asvaltiranog puta Studenci-Vinica, nekoliko stotina metara od graničnog prijelaza.
Piše: Milan Jurčević
Samo grobište predstavlja jedan izdignuti ozidani pravokutni suhozid koji se pruža smjerom istok-zapad bez ikakvih vidljivih obilježja, relgijskih ili nacionalih. Međutim, u blizini ovako ozidanog groba nalazi se kameni blok u obliku stećka koji je zubom vremena ili ljudskom djelatnošću prepolovljen, a na kojem je jasno vidljiv križ 40x20cm. Stariji ljudi tvrde da se ovaj kameni blok nalazio neposredno uz grob pod samom glavicom pri šumi, a da je naknadno iz nepoznatog razloga premješten na sadašnju lokaciju, nekih petnaestak metara u smjeru jugo-zapada.
Tko je bio Augustin Stipović poznat i pod nadimkom Jago?
U narodu postoji legenda o bratoubojstvu, vezano uz jačermu kao važan dio muške svatovske nošnje. Navodno su se dva brata sukobila oko jačerme te je sukob završio ubojstvom navedenog Jage.
Ova legenda ima neku svoju logiku, poznajući brojna svatovska groblja koja su posijana diljem Dalmatinske zagore i Hercegovine, a posljedica su svatovskih sukoba koji bi se događali na uskim oputinama ovog našeg krša. Naime, kada bi se dvoji svatovi susreli na istom putu dolazilo bi do neizbježnih i krvavih okršaja među ovim gorštacima jer se zbog živopisnog poimanja časti nitko ne bi htio skloniti s puta onome drugome.
Nije slučajno ni naglašavanje jačerme kao odjevnog predmeta jer je važnost lijepog ruha u ovim krajevima bila gotovo u istom rangu kao čast ili dobar glas obitelji.
Otuda i legenda o skrivenom blagu hajduka Andrijice Šimića o zlatnoj jačermi, koju je rečeni u žurbi skrio pod jednu bukvu u Zavelim planini, a koja i danas živi među narodom u Vinici. Tako se i danas lovci redovito našale na temu skrivenog blaga ovog našeg Robin Hooda, koji je upravo u Zavelimu često nalazio svoje sigurno pribježište.
Međutim povijesni izvori o Augustinu Stipoviću daju potpuno drugu sliku, u tom smislu najvažniji izvor predstavljaju šest pisama iz Bosne mletačkim vlastima o hajduku Ivanu Bušiću Roši, a osobito je važno pismo pod oznakom DM94, P34/1.
Pismo:
“Prijevod opće izjave ljudi od zakona, aga, kapetana i prvaka Duvna, podastrijete paši bosanskome.
Sretni, blagi i milostivi naš gospodaru, da bi uvijek bio zdrav i berićetan. Svi kapetani, ljudi od zakona i age iz tvrđave Duvno, i svi muslimani uopće izjavljuju da živeći u ovom susjedstvu sa tvrđavom Imotski, koja je pod mletačkom vlašću,....posljednih deset-dvanaest godina neki Roša sa svojim sljedbenicima, odmetnuvši se ulaze u tursko carstvo i izlaze iz njega i počinjaju mnoga zlodjela; i kad su se o tome poslala izvješća njihovim zapovjednicima, ovi objašnjavaju da takvi razbojnici, pošto otpadoše od njihove poslušnosti, više nemaju mogućnosti da ih u tome spriječe a to je samo izlika, kad rečeni Roša sa svojim drugovima javno iđe u tvrđavu Imotski, i ostaje sa njezinim zapovjednicima po dva tri dana, i ondje pije vino i rakiju, potom uz njihov pristanak ulaze u tursko pograničje, uzimjući život muslimanima koje susretnu i počinjaju svakovrsne zločine; a neki Augustin Stipović iz sela Studenaca, jedan od sljedbenika rečenog lupeža Roše, taj Augustin ubi nekog Muharema Spahiju i čekajući slugu Hadži Mehmed-age u selu Grabovici pogodiše ga sa sedam hitaca iz puške, i zapravo mnoga su njihova nedjela; kako su se radi čuvanja toga mjesta okupili ljudi, prije mjesec dana rečeni Augustin s desetoricom svojih drugova, zašavši u tursko pograničje pod sudbenom vlašću Imotskoga na mjestu Jošenica, sukobivši se s onima što su čuvali to mjesto razvila se žestoka bitka, u kojoj taj ostade mrtav, i bijaše poslana njegova glava plemenitom divanu, a žitelji Studenaca lažno izložiše taj slučaj namjesniku a on posla nasljednika gore spomenutog poginuloga sa svojim pismom pred bosanski divan. Stoga kad razumijete pravo stanje te pojedinosti, za ljubav Božju, ne iskazujte milosti takvim izjavama, u koju svrhu vam je načinjeno ovo izvješće:
Duvanjski imam Ahmed, Abdurahman drugi imam, Jusuf školski učitelj, Husein, mujezin, Hasan drugi mujezin“
Prema svemu sudeći naš Jago je hajdukovao u hajdučkoj družini Roše Bušića koji je postao harambaša oko 1765.godine. Hajdučka družina Roše Bušića brojala je oko 20 ljudi i svi su bili pomilovani od Mletačkog dužda 1775.godine osim Roše.
Augustin Stipović(Jago) nije dočekao to pomilovanje jer je poginuo nešto ranije u žestokom okršaju s muslimanima. Nakon čega mu je odsječena glava i poslana pred visoku portu u Istanbul.
Misterij grobišta u Subašića ogradi time ni izbliza nije riješen jer ostaje nejasno zašto je Jago pokopan u Vinici, a ne u rodnim Studencima?
Možemo pretpostaviti da ondašnji turski graničari carinarnice u Subašićima nisu dopustili prijenos mrtvog hajduka u Studence. Ipak je pobožni katolički narod Vinice u tajnosti pokopao hajduka u neoznačeni grob da bi izbjegao osvetu Turaka, a ipak udovoljio Božjem zakonu. Naknadno je na obližnjem kamenu, koji je vjerojatno ostatak ranijeg stećka, od strane lokalnih pastira urezan križ i tako je konačno dostojno obilježen ovaj naš hajduk.
Danas je grob ovog hajduka obrastao travom, okružen šumom, svjedočanstvo je to hajdučkog života i hajdučke sudbine. Neobilježena je to hrpa kamenja na raskrižju granica, država i svjetova, metafora jednog naroda koji na granici, s granicom i uz granicu živi i umire stoljećima.
