Piše: don Ilija Drmić

U Starom Zavjetu Bog poziva pojedince za vođe svoga izabranoga izraelskog naroda, kao i njegove proroke koji su duhovni vođe i savjetnici svoga naroda. Ti pozivi su vrlo zanimljivi i snažni, jer Bog zove čovjeka za svoga suradnika, a čovjek se svome Bogu obraća kroz molitvu i zahvaljuje mu na svemu, pa i na tome što ga je pozvao u svoju službu unatoč tome što su se svi oni odreda opirali tome pozivu s izgovorom da nisu za to sposobni. No, nakon što je Bog bio uporan u zovu, ti njegovi odabranici su se odazvali računajući na Božju pomoć u vršenju te svoje odgovorne službe za koju ih je osposobio i sam Bog najprije očistivši ih od grijeha kojih su sami svjesni i koji su im glavna kočnica u prihvaćanju tako velike zadaće u svojoj zajednici, društvenoj i pogotovo vjerskoj. Ovdje želimo razmotriti Mojsijev poziv.
Bog je vidio svu patnju Izraelaca u dugostoljetnom egipatskom ropstvu, te se odlučio zauzeti se za njih, odnosno pomoći im da iziđu iz toga četiristoljetnoga robovanja. Da bi to bilo izvedeno u okvirima ljudskih mogućnosti, najprije je trebalo izabrati snažnoga i vjernoga vođu tome narodu, koji je posve za svoj narod, za njegov duhovni i materijalni razvoj. On je toliko za svoj narod da nije nimalo za sebe, jer on je ustvari sav za sebe kada je posve za narod. Ako narod ima slobodu, ima je i vođa; ako je narodu dobro u duhovnom smislu, vođi je još bolje; ako narod ima zemaljska sredstva za ostvarenje svih svojih potreba, ima ih isto tako i vođa; ako narod ostvaruje kulturu i u tome uživa, ostvaruje je i vođa i u tome uživa; ako narod ima dostatno sredstava i vremena za odmor nakon ozbiljna rada i posla, ima ih i vođa; ako narod prihvaća sve pozitivne zakone i Dekalog, prihvatio je prvi vođa i tome se veseli jer zakoni pravi izgrađuju, a krivi razgrađuju i dušu i psihu, i tijelo i kulturu…
Prije nego nastavimo opis ovoga poziva za vođu, sjetimo se jedne Mojsijeve ne/zgode iz djetinjstva s faraonova dvora, što ju je donio Josip Flavije (37.-100.) u svome djelu Antiquitates Iudaicae - Židovske starine, 2,9-7). Naime, nakon što je Mojsija posvojila faraonova kći, on je postao stanovnik faraonova dvora. Pripovijeda Flavije kako je jednom zgodom na dvoru faraon Ramzes II. u igri s dječakom Mojsijem stavio na njegovu glavu svoju faraonsku krunu. Dječak Mojsije odmah ju je zbacio s glave i počeo je gaziti nogama. Svi prisutni na dvoru protumače ovu zgodu kao kobni predznak, a taj je da će upravo ovaj dječak Mojsije zbaciti faraona s njegova trona. U svemu tome zbivanju donesu dječaku Mojsiju dvije zdjele, u jednoj je žeravica, a drugoj trešnje. Ima i druga inačica koja veli da je u drugoj zdjeli prsten urešen rubinima. Dječak Mojsije vođen mudrošću anđela uzme žeravice u usta što ga je jako opeklo. To je kasnije protumačeno kao uzrok Mojsijevoj mucavosti.
Božji izbor pao je konačno na Mojsija koji je imao zanimljivu povijest od rođenja (bio je sin Amrama i Jokebeda, imao je brata Arona i sestru Mirjam) pa do dolaska u Midjansku zemlju nakon što je ubio nekog Egipćanina zbog toga što je tukao njegova sunarodnjaka Izraelca, čega je u to vrijeme bilo veoma mnogo. U toj zemlji, gdje se i skrivao, Mojsije se oženio sa Siporom, jednom od sedam kćeriju midjanskoga starozavjetnoga svećenika Jitra. Tu je postao pastir koji je čuvao Jitrove ovce. Tako je polagano u potrazi za boljom pašom stigao sa svojim stadima do Božjega brda Horeba. Ovo brdo ima još dva naziva, prvi naziv je Sinaj, a drugi glasi po Mojsiju Jabal Musa, Mojsijeva planina. Tu je Bog dao svome narodu Deset zapovijedi, Dekalog, zakon po kojem se može ostvariti ljepota i svetost ovozemaljskoga života, a onda i nebeskoga. Važno je reći i to da se ova planina Sinaj s visinom od 2.285 metara (valja razlikovati Sion/Cion brdo na kojem je podignut Jeruzalem) nalazi na Sinajskom poluotoku u Egiptu blizu grada St. Catherine.
Stigavši do toga glasovitoga brda Sinaja, Horeba, najednom mu se ukaže anđeo Gospodnji u rasplamtjeloj vatri gorućega grma, koji gori ali ne izgara. Čudo nad čudima! Nagnan silnom znatiželjom uputi se prema tome grmu da vidi, promotri ovaj čudesni prizor i provjeri kako to da gori a ne sagorijeva. Kad ga je Bog zamijetio da prilazi s nakanom da razmotri ovaj neobični prizor, iz grma Bog progovori i prozbori i Mojsije začuje glas koji izgovara njegovo ime Mojsije, koje znači “iz vode izvađen“, na što se on odaziva govoreći: “Evo me!“ Čuo je i naredbu Božju koja zabranjuje prilaženje blizu plamtećega grma u obući jer je to mjesto, na kojem stoji i na kojem vidi ovaj neobični prizor, “sveto tlo“. Zato mu je Bog iz grma rekao da izuje obuću s nogu i da tada može prići i čuti ove riječi: “Ja sam... Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev." (Izl 3,6). Mojsije je čuo ove riječi iz usta samoga Boga, zaklonivši svoje lice jer se bojao u Boga gledati, a i jer je nemoguće Boga vidjeti i ostati u ovome zemaljskom životu što je čest biblijski misaoni izričaj. Tko će u Boga gledati koji sve zna i sve vidi, pa tako nije mogao ni Mojsije koji je svjestan svojih slabosti, propusta i grijeha, a napose grijeha ubojstva onoga Egipćanina, što su saznali i drugi unatoč tome što je Mojsije pokušao to prekriti, zataškati ne misleći da od Boga to nije nikako, nigdje i nikada moguće sakriti. (usp. Izl 3,1-6). Mojsije je spoznao da je Bog milosrdan i da se s njime može razgovarati i unatoč svemu ostati u životu.
Nakon ovoga snažnoga susreta s Bogom kod brda Horeba, Sinaja, gdje će biti donesen i Dekalog, Deset zapovijedi, Bog dalje govori ovome svome izabraniku, da ne kažem predsjedničkom kandidatu, Mojsiju, koji još nije svjestan toga izbora i poziva, kao ni toga da će po njemu Bog obznaniti Dekalog. Naime, govori mu o nevoljama, jadima svoga odabranoga naroda Izraela u Egiptu, te je upoznao i sam vidio tužbe na njegove tlačitelje i sve njihove patnje i muke, potom čuo je sve molitvene vapaje i krikove potlačenoga naroda. Stoga je odlučio da ga izvede iz toga egipatskoga ropstva u zemlju “kojom teče med i mlijeko“. Ta nova zemlja je nastanjena Kanaanacima, Hetitima, Amorejcima, Perižanima, Hivijcima i Jebusejcima. “Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu (Ramzes II.) da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.“ (Izl 3,10). Mojsije se ispravdava govoreći: “Tko sam ja da se uputim faraonu i izvedem Izraelce iz Egipta!“ (Izl 3,11). Bog ga hrabri govoreći da će on sam biti s njime, a kada izvede narod iz Egipta, onda će upravo kod ovoga mjesta i brda Horeba iskazati štovanje svome Bogu (Izl 3,12). Mojsije nije mogao ni pojmiti da on to može učiniti, pogotovo što je vrlo dobro upoznao moć i okrutnost egipatskih faraona, a faraon je saznao i za ono Mojsijevo ubojstvo Egipćanina, pa se Mojsije bojao i osvete. Osim toga, otima se ovome velikom pozivu vođe govoreći: “Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (Izl 4,10). Bog i za to ima rješenje, a to je Mojsijev brat Aron koji će biti glasnogovornik, a Mojsije mozak egzodusa i cijeloga vođenja naroda od ropstva do slobode, od bijede do napretka, od nekulture do kulture, od tame do svjetla, od laži do istine…
Da bi Bog uvjerio Mojsija u njegovu ulogu vođe Izraelaca, koju mu nalaže ovim svojim pozivom, on mu se i predstavlja na Mojsijev zahtjev. Govori mu svoje ime, koje glasi: "Ja sam koji jesam." (Izl 3,14). Mi bismo rekli: Ja sam Bivstvujući! Ja sam Postojeći! Ja sam Trajnost! Ja sam onaj koji je stvorio sve: svemir i čovjeka, izmislio svijet s biljkama i životinjama, te čovjeka i to izvorno u jednoj inačici, a moćan sam tako stvarati nove svjetove u nebrojeno mnogo varijanti, a vi ljudi možete samo oponašati moja stvoriteljska djela, jer ne možete izmisliti novi izvorni svijet s nekim drugim zakonima… Potom Bog upućuje novoga vođu svoga naroda: “Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.“ Drugim riječima: Bivstvujući u umu, srcu, tijelu, svijetu posla me k vama! Taj Bivstvujući jest Bog. Dalje je Bog Mojsiju rekao: “Kaži Izraelcima ovako: 'Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.' To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.“ (Izl 3,15). To je, dakle, Bog u kojega su vjerovali Abraham, Izak i Jakov i činili sve što im je bio naredio.
Kad je Mojsije shvatio poziv Božji i prihvatio, dobio je određenu moć i snagu da se stavi na čelo svome narodu koji je dugo bio robljem u Egiptu.
don Ilija Drmić