Dosadna siječanjska subota... Prelistavam dnevne novine koje odreda ponavljaju papagajske naučene fraze o teškom životu, o demografskom slomu, o odlasku mladih u Njemačku, tu obećanu zemlju misirsku.
Kažu ovdje se više ne može, nema tu života, nema tu nade ni u Splitu, ni u Zagrebu, niti u cijeloj Hrvatskoj. Kao da neka nevidljiva ruka ciljano i namjerno raseljava ovaj narod i pretače ga u europske talionice naroda, kultura i civilizacija, tamo da rađa i odgaja svoju djecu u bezimene, unificirane i programirane strance, koji ni jezika materinjeg više neće znati. Ostavljam “ugledni list“ uzimam ključeve svog auta i iz Splita se upućujem u Vinicu te već nakon nepunih pedeset minuta prelazim malogranični prijelaz, ugodno iznenađen blizinom i kratkoćom puta, a još više kulturom i pristojnošću graničnih policajaca koji bez puno pitanja otvoriše željeznu rampu. Vinica je nulta točka, ono mjesto u kojem se ovaj virus masovnog iseljavanja prvi puta pojavio još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, tako da je Vinica sa nekadašnjih 2.800 stanovnika spala na današnjih oko 190 mahom starijih ljudi. Kažu da svaka pošast, tako i ova iseljenička ima svoj lijek, a on se obično nalazi na onom mjestu odakle je sve krenulo.
Vozim dalje, prolazim velikim nepokošenim i neuzoranim Viničkim poljem, skrećem lijevo, penjem se uz Viničku Stranu, redaju se poluprazna i prazna sela Ćalići, Omazići, Bikići, Rošnjače, u kojima završava asvaltni put. Nastavljam lošim makadamskim putem prema Vranjačama, prvom zaseoku Roškog Polja koje se nalaze sa sjeverne strane Zavelima u njegovom osinu. Nailazim pored table na kojoj velikim slovima piše “FARMA JUNADI“. Skrećem prema jedinoj kući iz koje dopire tračak svijetla u ovo nijemo zavelimsko predvečerje, izlazim, kucam, glasno se predstavljam, stara kamena kuća otvara svoje zasune, a na vratima se pojavljuje srednjovječni muškarac Jozo Prka, pozdravlja i zove me u kuću. Predstavljam se, zajednički zaključujemo da smo veliki rod, a eto danas se prvi puta upoznajemo.
Nakon ugodnog ćaskanja isprekidanog stalnim nastojanjem mojih domaćina Joze i Dragice da me počaste kao pravog nepozvanog gosta, kavom, mezom i pićem, pristajem na koji zalogaj domaće pečenice i između zalogaja propitkujem Jozu o tome što ga je nagnalo u ovu pustoš, u ovo selo pod samim Zavelimom. Jozo kao da se malo naljutio na moje pitanje pa ko iz topa nastavi: “Ja sam za ovim čeznuo, da mi neko čitavu Ameriku da, ja ovo ne bi minja. Ovde je zrak najčistiji, voda izvorska je tu pod kućom najbistrija, a i tamo ispod samog Zavelima još je bolja. Ovi izvor Vranjača ti nikad ne prisušiva, pa tako ni ove godine nije prisušio, ovde je u stara doba sav narod dolazio sve tamo do Prisoja, dogonili stoku, u vučije livali vodu i gonili nazad.“
“E moj Jozo, nekad bilo sad se spominjalo, nema više ni naroda ni stoke!“ Jozo prihvati pa reče: “Naroda nema, a nekad nas je ovde bilo trideset dimova sve doseljenika iz Studenaca za blagom, a sad evo žena i ja, i tu malo niže dva stara momka. Ali ako naroda nema, stoke ima. Eto u mene nova štala u njoj pojilice, priključena voda i 35 kanadskih krava, pasmine red angus“.
Jozo Prka u Vranjačama podigao je dobro opremljenu štalu od 250 m² u kojoj drži 35 krava pasmine red angus koja je poznata po svojoj iznimnoj otpornosti na klimatske uvjete, osobito otpornosti na uvjete hladne klime kakva je svojstvena Kanadi. Prema kazivanju mog sugovornika Joze ova goveda zahtijevaju vrlo malo brige te on oko njih ima svega oko tri sata posla dnevno. Krave veći dio godine provedu na otvorenom, izgoni ih vani čak i po snijegu koji na Vranjačama nije rijedak, obzirom da se cijeli predio nalazi na oko 900 metara iznad mora, te se zimska temperatura zna spustiti i do -20 stupnjeva celzijusa. Upravo ovaj predio i njegove prirodne i klimatske značajke za Jozu su bile presudan čimbenik pri izboru baš ove pasmine goveda koja se savršeno uklapa u stanište. Osim štale za uspješan uzgoj bilo je potrebno stoku zaštiti od velikih predatora, vukova i medvjeda koji ovim krajem tumaraju u velikom broju, pa je uokolo štale ograđeno oko 5000 duluma pašnjaka, što je onda omogućilo stvaranje idealnih uvjeta za bavljenje ekstenzivnim stočarstvom. Radi se o načinu proizvodnje krava-tele u kojem se drže uglavnom krave da bi se od njih dobilo kvalitetno teleće meso, a u kvalitetu uistinu nije potrebno sumnjati obzirom da se Jozine krave hrane isključivo na pašnjacima sjevernog Zavelima, bez bilo kakve druge stočne hrane ili koštanog brašna. Ovakav prirodan i ekološki proizvod u uvjetima današnjeg masovnog stočarstva danas je iznimno rijedak pa je u zemljama razvijenog svijeta iznimno cijenjen i postiže visoke cijene.
Glede plasmana teletine, Jozo kaže kako bez ikakva problema proda sve što proizvede jer je organiziran otkup, a sva stoka ima uredne papire, uredno je cijepljena i kao takva lako pronalazi kupce. Nisu zanemarivi ni poticaji što ih dobiva na svaku oteljenu kravu, koji iznose lijepih 600 maraka. Sve u svemu, Jozo je zadovoljan, planira proširenje stada na ravno 40 krava od kojih će svaki mjesec u prosjeku zarađivati oko 2000 eura, a već danas sam sebi uplaćuje mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Na kraju pozdravljam se sa domaćinom i obećavam doći u ponovni posjet za koji mjesec. Na izlasku mi Jozo veli: “Ovo je moja Njemačka, svoj sam gazda i na svome. Jadni oni koji idu u Njemačku izgrađivat tuđe, a biže od svoga.“
Ostavljam ove drage i vrijedne ljude, mrkli mrak se uhvatio i studen zalazi duboko u moje kosti i sve mi se čini kako ljuće ljuti od Zavelimske Zaljuti nema nadaleko. Zastajem i pun nade gledam na blistavo nebo i zvijezde zapretene o vrhove Zavelima, siguran u budućnost ovog kraja koji će opet iznjedriti stotine i tisuće novih dječijih lica. Ovo je zemlja obećana, zemlja mogućnosti koja samo što nije otkrivena, ovo je naša buduća Švicarska, zemlja najboljeg sira, najzdravijeg mlijeka i najkvalitetnije teletine.
