Jela Boja Bekavac preminula je na današnji dan, 20. listopada 2018. u Splitu.
Piše: don Ilija Drmić
Slika ove žene Hrvatice i kršćanke, rođena 25. travnja 1945. od oca Ilije Salamuna i majke Jele r. Kovač u selu Zaljuti, koje je u sastavu župe Male Gospe u Vinici, a udata je u susjedne Studence za Dinka Bekavca 1981. god. u Australiji, kod mnogih njezinih milih i dragih nikada neće izblijedjeti, a isto tako i kod onih koji su je poznavali vrlo kratko vrijeme, a među te pripada i moja malenkost što piše ovaj kratki člančić o njoj i njezinu djelu.
Gđu Boju upoznao sam kao vinički župnik od 2007. do 2012. god. Ona je, došavši iz Australije 1998. god., u kojoj je rodila troje djece: Mirandu udatu Duvnjak 1982. god., Milišu udatu Radalj 1984. god. i Velimira 1988. god., unijela vrlo snažnu živost u tu župu Vinicu, a zacijelo i u župu gdje se udala. Ona odmah očituje prihvaćanje svake zaokupljenosti obnovom staroga zavičaja, koji je najljepši i najprikladniji za ostvarenje istinskoga oblika življenja. Moj polet za tom svekolikom vjerskom, duhovnom i kulturološkom, te gospodarskom obnovom ona je prepoznala u svakoj mojoj riječi, a to sam osjetio u njezinu dolasku i domalo angažiranosti koju nikada neću i ne mogu zaboraviti. Ovdje se radi o vrlo progresivnoj i snažnoj ženi i majci koja je sposobna mnogo toga povući i postići za dobro Božjega svijeta, za Domovinu i ovaj svijet. To je mogao svatko prepoznati u njoj i svakome njezinu pokretu i očitovanome htijenju.
Ona mi je u svome rodnome selu Zaljuti pripovijedala kako se udala, nastanila u Splitu i kako se odselila u Australiju. Duga je to priča, a pokušat ću napisati samo onaj djelić njezina pripovijedanja što može biti svakome poticaj za dublje promišljanje u sadašnjem trenutku našega hrvatskoga naroda. Naime, kada se opredijelila letjeti zrakoplovom u taj za nju nepoznati prostor, trebalo se najprije dostatno otrgnuti od svoje drage sredine i Domovine Hrvatske kako bi se krenulo u nepoznato. Učinila je to Boja r. Salamon. To njezino djevojačko prezime vraća nas u vrijeme mudroga Salomona, jer je to naše prezime i nastalo na temelju imena kralja Salomona u neposrednoj blizini Zaljuti, i to u prostorima Dobranja. Ovim samo hoću naglasiti njezinu obiteljsku uvjetovanost i opredjeljenje za mudrost, što ju je posjedovao ovaj židovski kralj iz 10 stoljeća prije Krista. Boja je zacijelo bila vrlo mudra djevojka, žena i majka, a to se očitovalo u svemu.
Sletjevši zrakoplovom na tlo Australije, bila je dočekana i odvezena u određeni stan. Nije se ni raspremila, već je netko stigao i pokucao na vrata toga stana. Otvorila ih je i pitala hrvatski kao da je u Splitu a ne u Australiji. Srećom taj koji je kucao bio je Hrvat, te joj je mogao i hrvatski odgovoriti i sve reći radi čega je i došao. Rekao je da je došao javiti im o preminuću jednoga uglednoga Hrvata u Sidneju i da svi Hrvati trebaju doći na sprovod. Izrekavši to, otišao je. Boja je o tome i zaključila da će otići na pokop ako ikako to bude moguće. No, iste te večeri Boju je zabolio zub i trebalo je potražiti lijeka kod nekoga liječnika, a kako do njega. Rojila su se mnoga pitanja u njezinoj glavi o tome zubu, pa je u jednome trenutku i rekla: Ma i ovdje čovjeka može zaboljeti!
Jednoga dana Boja i njezin muž, zaokruživši 20-ak godina života i rada tamo u Australiji, doletjeli su zrakoplovom ponovice u svoj Split i svoje Kaštele, gdje su se nastanili i otpočeli isti onaj život koji su prekinuli svatko na svoj način preletom u Australiju. I troje djece su bili češći pohoditelji svojih roditelja u domaji Hrvatskoj s iskorakom u Studence i Zaljut, gdje nije studeno niti išta ljuto, nego sve je to i studeno i ljuto neopisivo drago i duboko se usijecalo u njihova srca.
Ona za/ljutost rodnoga sela Boju i sve njezine je zaokupila toliko da se ona posvetila tamošnjem groblju s crkvom, gdje su zatravljeni grobovi i kamene grobnice zablistali i na suncu i na mjesečini. Ova je žena i majka, te vrijedna supruga okupila na rad oko sebe sve ostale u selu i odseljene obitelji iz toga sela, te je podignut uokrušce groblja, grobova i grobljanske crkve predivni zid, a crkvu resi drveni oltar, djelo kipara Branka Ivankovića Mite iz livanjske Bile koji je oženjen s Jakicom Ivanda iz ovoga sela. Izradio je oltar od orahova drva što je godinama raslo ispred kuće djevojke Jakice i sada drage njegove supruge. U tome radu susrelo se više srdaca: Boje i njezine obitelji, župnika, Jakice i njezina muža kipara kojemu je Bog dao moć da taj oltar načini s plamtećim jezicima Duha Svetoga, jer je crkva posvećena Duhu Svetome, a misno slavlje ostalo na Duhovski ponedjeljak.
Evo njezina poziva na taj rodoljubni i Bogoljubni posao: “Potičemo sve koji vuku porijeklo iz Zaljuti i sve ljude dobre volje da prepoznaju i podrže ovu hvale vrijednu inicijativu našega župnika don Ilije Drmića, koju je moguće ostvariti potporom svih Zaljućanja. Portal Zavičajnoga društva Zavelim će i dalje redovito objavljivati sve prispjele uplate. Akciju prikupljanja i čuvanja novaca za uređenje i obnovu Ivandina groblja u Zaljuti pokrenuo je i vodio spomenuti vinički župnik. Od dana 11. travnja 2013. daljnje poslove oko dovršenja radova na obnovi Ivandina groblja u Zaljuti preuzima Boja Bekavac r. Salamun, te s time prestaju, zbog njegova premještaja u Vir, sve nadležnosti bivšega župnika don Ilije u svezi s prikupljanjem novca i čuvanjem toga novca za uređenje i dovršenje toga groblja.“
Posao u groblju je dovršen na sveopće zadovoljstvo, a potom je uslijedila Bojina borba s bolešću koja ju je preselila s ovoga svijeta u drugi, nebeski i vječni svijet, o kojem se ona silno brinula i u Zaljuti, i u Studencima, i u Splitu i u Australiji i ponovno u rodnome kraju i starome zavičaju. Mi njezini poznavatelji i suputnici pozvani smo da se pomolimo za pokoj njezine duše da bi uživala rajsku ljepotu za kojom je čeznula i za što je sve i činila.
Vir, 20. listopada 2018.
