Zahvalan sam Organizacijskom odboru na pozivu za manifestaciju s naslovom Na Petrovu ognjištu, 200 godina od rođenja fra Petra Bakule (1816.-1873.), što se zbilo u Batinu 28. svibnja 2016. od 19,30 do 22,30 sati.
Piše: don ilija Drmić

Drago mi je da sam bio sudionikom te proslave skupa s brojnim izvođačima članovima hrvatskih kulturnih i umjetničkih društava iz Posušja, Gorice, Ružića, Gradnića, Rodoča i Uzarića, te drugim uzvanicima među kojima su načelnik općine Posušje Branko Bago i njegova pratnja, zatim drugi djelatnici u općini, svećenici i fratri: fra Mladen Vukšić iz Posušja, fra Andrija Nikić iz Humca, fra Petar Krasić iz Masne Luke, fra Karlo Lovrić iz Gorice Sovića, fra Ferdo Boban iz Gradnića, don Joko Blažević iz Vinjana i moja malenkost iz Vira. Uživali smo u nastupima načelnika Bage koji je otvorio ovaj skup, fra Andrije Nikića koji je govorio o životnom putu fra Petra Bakule, a napose  u nastupima djece i mladih, odnosno članova spomenutih društava. Jedni su oživjeli lik i djelo fra Petra Bakule iz Batina u povodu 200. obljetnice njegova rođenja (1816.-2016.), što je ujedno i vraćanje u ta dio naše povijesti koja je imala mnogih nevolja: turski zulum, austro-ugarsko razdoblje, razdoblje dviju Jugoslavija s trima ratovima i ovo naše doba sa svojim promjenama i nevoljama. Svi ti povijesni ožiljci vidljivi su od ostataka kuće fra Petra Bakule, pa sve do današnjega izgleda sela koje ocrtava više povijesnih zbivanja, a najnovije je dobrano prazne kuće koje su u obnovi i s vraćanjem memorije nastanka i njihova nestanka, jer u kući u kojoj se blagovalo nakon sve proslave upravo je sve to vidljivo: ona je u izvornoj obnovi a njezin vlasnik pok. Stipan Bakula čeka svoj pokop u Splitu u ponedjeljak 30. svibnja 2016. On umro u novoj kući daleko od stare u obnovi, a umalo da ga nije zatekla “sestrica smrt“ (sv. Franjo Asiški) u staroj kući u obnovi, samo što bi onda bio uprt njegov pogled kroz one male pendžere njegove stare kuće u nebo. No, svejedno gdje se umire, jer smrt dolazi po nas gdje god da jesmo i gdje god da smo proživjeli svoj životni vijek. I fra Petar je ovdje rođen i od kućerka ostao je do danas dio zida, a umro je u Mostaru i danas mu se ne zna za grob na groblju Šojinovcu gdje je pokopan, a o mjestu s onu stranu greba, ne bi valjalo sumnjati; ta zaslužio je nebo za sve što je uradio za Crkvu Božju u Hercegovini pod Turcima. Otišao sam na ovu proslavu i zbog toga što je bio župnik u mojoj rodnoj župi Grabovici od 1848. do 1849. god. kada je prikupio mnogo podataka o duvanjskim župama za svoj Šematizam iz 1867. god., te sam na toj proslavi 200. obljetnice njegova prisuća među nama ostao do kraja kada su prisutne razveselili svojim pjesmama posuški pjevači muž i žena, Ivica i Ivana Bago iz Posušja. Prošle godine njemu u čast postavljena je u rodnom Batinu brončana bista da se pamćenje na ovoga velikana produlji sa svim njegovim životnim postignućima, što su vidljiva iz kratke biografije.

Evo još i fra Petrove kratke biografije što ju je napisao dr. fra Robert Jolić.

Bakla, fra Petar (Jakov): Rodio se u Batinu kraj Posušja 4. lipnja 1816. Krstio ga je fra Bartol Tucaković 9. lipnja 1816., a krizmao biskup fra Augustin Miletić 15. kolovoza 1824. Osnovnu je naobrazbu stekao u franjevačkom samostanu u Kreševu, a studirao je u Sienni i Lucci (Italija). U franjevački red stupio je u Kreševu 9. rujna 1833., svečane zavjete položio istoga datuma sljedeće godine, a za svećenika je zaređen 7. listopada 1839. Sedam godina bio je profesor filozofije i teologije u Lucci (1839.-1846.). Nakon toga se vraća u Hercegovinu i djeluje kao odgojitelj franjevačkog pomlatka na Čerigaju (1846.-1848.), a onda je dvanaest godina u pastoralu: župnik u Grabovici (1848./49.) i Gradnićima (1849.-1855.), gvardijan i župnik na Širokom Brijegu (1855./56.), župnik u Gorici (1856.-1859.) i Ružićima (1859./60.). God. 1860. predaje filozofiju mladim franjevcima, a potom je tri godine generalni definitor franjevačkog reda u Rimu (1861.-1864.). Po Europi je skupljao pomoć za prosvjetno i vjersko uzdizanje Hercegovine, namicao sredstva za dogradnju škola te za izgradnju franjevačke crkve u Mostaru, samostana na Humcu i završetak radova na Širokom Brijegu. U Gorici je sagradio novu crkvu sv. Stjepana na mjestu stare crkve, porušene u drugoj polovici 17. st. Pokretač je i nositelj mnogih pothvata u kustodiji i apostolskom vikarijatu u Hercegovini. Istaknuo se kao odgojitelj, profesor, župnik, gvardijan, vrstan pravnik (uspješno je u Rimu 1852. riješio pravno uređenje hercegovačke franjevačke zajednice), graditelj, sudac, liječnik (bio osobni liječnik Ali-paše Rizvanbegovića), apotekar i nadzornik katoličkih škola. Jedan je od najzaslužnijih ljudi za osnivanje prve hrvatske tiskare u Bosni i Hercegovini, one u Mostaru, 1872./73. godine. Za zasluge je dobio počasni naziv “bivšega kustoda“. Djela je pisao na talijanskom, hrvatskom i latinskom jeziku, a po oblicima se mogu podijeliti na pjesme (sonete, ode, himne), religiozno-povijesne epove, filozofiju, polemiku i prijevode. Njegov je Šematizam iz 1867. objavljen 1970. u hrvatskom prijevodu pod naslovom Hercegovina prije sto godina. Od ostalih djela navodimo: Ceno storico sulla Provincia di Bosna, Lucca, 1846.; Breve compendio sacro-istorico sulla vicende della regolare missionaria custodia e vicariato apostolico de Erzegovina, Dubrovnik, 1853., 21865.; Pisma sveto-izkazana od ercegovačke redovničke čuvodržave, Dubrovnik, 1853.; I martirii nella missione francescana osservante in Erzegovina, Roma, 1862.; Hercegovina za devetnest godinah vezirovanja Hali-pašina, Beč, 1863.; Pravo mudroznanje za svakog čovika, Split, 1867., 21869.; Politika za svakog čovika, Split, 1869.; Pribogoljubna bavljenja za slišati svetu misu, Split, 1869.; Četiri dila godine: zima, pramalitje, ljeto i jesen, Split, 1871.; Prodanje i život Jozipa patrijarke, Split, 1871.; O Francuskom i Pruskom ratu god. 1870-1871, Dubrovnik, 1873.; Pjesme, Dubrovnik, 1890. Posljednjih desetak godina života Bakula je proveo u Mostaru kao generalni vikar biskupa Kraljevića (1864.-1873.). Preminuo je 2. listopada 1873. u 57. god. života, 39. god. redovništva i 34. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac. U Imeniku u opasci stoji: “Umro od fistule u grlu. Pokojnik je najzaslužniji član ove Redodržave koji je učinio da je odijeljena Redodržava Hercegovina od bosanske. Prvi književnošću prosvijetlio Hercegovinu. Goričku crkvu napravi i mostarsku kojoj je bio arhitekt. Mnogim prošnjama podigao Provinciju.”