Na svetkovinu sv. Jakova apostola 25. srpnja 2014. otputovao sam iz Vira makadamom prema Vinici, zatim prostranim asfaltom u Mijakovo Polje, te moleći se za pokojne i žive stigao u selo Zidine, gdje ce slaveci blagdan apostola sv. Jakova slaviti svoj imendan karmelicanin o. Jakov Mamić, koji je graditelj Karmela sv. Ilije pri Buškom jezeru, na podrucju župe Grabovice u cijem je sastavu i selo Zidine.
Piše: don Ilija Drmić 

Došao sam k njemu medu prvima. Donio sam mu i imendanske darove medu kojima je i knjiga o don Stjepanu Batinovicu (1912.-1981.). Napisao sam u knjizi i posvetu kako je to uobicajeno. Dok je razgovarao s pristiglim gostima, nazvao ga je veci broj cestitara, medu kojima su bila i dva vojna ordinarija, Juraj Jezerinac i Tomo Vukšic. Govorio je da je bio na sprovodu don Josipu Jošku Šanticu, umirovljenom generalnom vikaru Vojnoga ordinarijata, osobnom papinu prelatu i dugogodišnjem katedralnom župniku u Hvaru, koji je umro u 69. godini života i 45. godini sveceništva nakon teške bolesti. Roden je u Postirama na Bracu kao deveto od desetero djece svojih roditelja. Završio je sjemenišnu gimnaziju u Zadru, a filozofiju i teologiju u Splitu. Zareden je za svecenika 1970. god. u Komiži. Dometnuo sam u razgovoru da sam upoznao ovoga svecenika u Hvaru za vrijeme mojih pohoda prognanicima iz Hercegovine u vrijeme Domovinskoga rata. Tada sam se susreo i s biskupom Slobodanom Štambukom i sudjelovao s njime i drugim svecenicima na Misi u katedrali u povodu Božica 1992. god. Izmijenivši božicne cestitke sa svecenicima, biskupom Slobodanom i drugima, otišao sam u sobicak krcat knjigama umirovljenoga biskupa Celestina Duje Bezmalinovica i zaželio mu sve najbolje u povodu najradosnijeg kršcanskoga blagdana Božica unatoc ratnoj drami kod nas. Bilo mu je drago što sam došao u pohode našim prognanicima iz raznih mjesta Hercegovine. Za mnoge se cinjenice zanimao. Rekao sam mu da bih radije dijelio tim ljudima, ženama i djeci hranu nego novine Crkvu na kamenu slaveci svete mise po hotelima. Odgovorio mi je da su Grci pobijedili Rimljane kulturom a ne oružjem. Eto dokle stigoše moja sjecanja u povodu pripovijedanja o. Jakova o svome predcasniku don Jošku.
U jeku ovih naših razgovora, kojima se pridružio i pristigli zagorski župnik don Ante Ivancic, dovezao je Mirko Mamic, brat don Lukin, c. s. Kazimire i svjedokinje vjere u Burundiju ubijene c. s. Lukrecije, na svome traktoru oko 150 kg jecma, što ga je svojim radom stekao o. Jakov i to u dolcicu pokraj obnovljene zavicajne kuce u rodnome selu. Svi smo se slatko smijali njegovu djelu i zadirkivali ga svatko na svoj nacin da naš smijeh bude još jaci i ljekovitiji toga blagoslovljenoga dana, ali on se nije dao smesti ni takvom vrstom šale na racun jecma nego ju je prihvacao i sam se smijuci ali zacijelo njegov je smijeh bio s ponosom u dubini duše i s drugacijim osjecajima nego naš koji je moguce imao i prizvuk divljenja i zahvaljivanja ovome redovniku i sveceniku. Rekao je na kraju: Draže mi je ovo malo jecma što je nikao u ovome kamenjaru, nego od drugdje tone, jer ovim se ocituje volja ovoga naroda koji se održao ovdje boreci se sa škrtom zemljom. Trebalo je vidjeti ovaj dolcic s jecmom prije kosidbe. Jecam se talasao i tako je lijepo izgledao, a evo nije loš urod.
Jecam je bio razastrt pokraj kuce na najlonu. Cim se nebo namrgodilo kišonosnim oblacima, bržebolje skupili su onaj jecam i pokušali ga nositi u kucu, ali nisu mogla ni cetvorica njih, pa su zvali i druge da im pomognu, te jedva i šestorica unesoše jecam. To je najbolji pokazatelj da se radi o vecoj kolicini jecma nego što su u šali govorili o. Jakovu: Ovdje nema ni 50 kg jecma!
Meni je ovo djelo s jecmom ostalo tako upecatljivo da sam vracajuci se kuci u Vir o njemu razmišljao misleci u sebi da o. Jakov nije bio pun Duha i volje za radom, ne bi nikao onako lijep Karmel sv. Ilije, to Polje gdje se priprema sjetva pšenice za kruh koji se u Misi pretvara u Tijelo Kristovo. Buduci da kod nas nema vinograda, ovi karmelicani vino donose iz Remeta gdje pjevaju pjesmu Bogu obradeni vinogradi i gdje redovnici sami svojim rukama tvore vino, vrhunsko vino, misno vino. Ovdje pristaju i rijeci Psalma 104. (r. 14-15): “Ti daješ te nice trava za stoku/ i bilje na korist covjeku/ da izvede kruh iz zemlje/ i vino što razvedruje srce covjecje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce covjeku.“ I dodajmo misao našega naroda što se može primijeniti i za niknuti Karmel: Zrno po zrno pogaca; Kamen po kamen palaca! Umjesto ove palace treba staviti Karmel. I eto naše povezanosti: Buškoblatski kraj s podignutim i uzdignutim Karmelom sv. Ilije u svezi je s Karmelom u Svetoj Zemlji koja bijaše bila kolijevka Sina Božjega Isusa ali i mjesto njegova Križnoga puta na cijem je završetku bio raspet radi nas i našega spasenja. Redovnici u tome buškoblatskom Karmelu propovijedaju o Kristu, Majci njegovoj koju posebno štuju, sv. Josipu, apostolima, rijeci Božjoj iz Svetoga Pisma pozivajuci na život u Bogu, na rad na njivi i u kulturi, a zapravo obrada zemlje je izvor života i kulture... Tako je onaj jecam o. Jakova najbolja slika ovoga redovnika Božjega, kao i svih redovnika karmelicana. Slika je poucna, jer je on i sijac Božje rijeci na širokoj Božjoj njivi a ne samo u svome dolcicu što ga je napustio opredjeljenjem za redovništvo i sveceništvo, ali mu je ostao kao paradigma djelovanja u duhovnosti i uljudbi i kao redovnika i kao svecenika.
Slavljenik o. Jakov priredio je i svecani rucak u dvorištu svoje kuce s pogledom na Karmel sv. Ilije. To on cini oduvijek ovako i na kucnom pragu koji mu mnogo znaci. Blagovao sam sa svima prisutnima, medu kojima je bilo više svecenika i redovnika, i sve je bilo ukusno, ali meni je bio ipak najsladi slavljenicki objed što se dogodio dovozom jecma.
I meni su se vratile slike o vršidbi u kojoj sam rado sudjelovao svojim radom na guvnu pokraj zavicajne kuce u mome selu koje se od Zidina vidi bez obzira na naraslu ozelenjelu šumu. I kosidba mi se izvukla u prvi plan moje memorije, žetva opcenito, onda oranje, sijanje, brananje, opkopavanje njiva, cekanje da proklija posijano sjeme, radost zbog sjemena koje raste, užitak gledanja u ljepotu žita što ga vjetar njiše i pjeva hvalospjeve i psalme našem dobrom Bogu, tvorcu svega što jest... Odlazak u mlinice prica je za sebe, zvuk mlinskih kamenova ispod kojih sipi brašno, pecenje kruha, njegov miris i blagovanje pratit ce me sve do zadnjeg oproštaja s ovim svijetom kada cu vidjeti drugim ocima pretvorbu kruha u Tijelo Kristovo i vina u Krv Kristovu, što se zbiva u svakoj svetoj Misi, tada ce mi biti jasna naša sjetva i žetva, naša borba za kruh naš svagdašnji koji se u našem bicu pretvara u naše tijelo i našu krv, a u Misi u Tijelo Kristovo, te vino u Krv Kristovu. Svemu ovome služi o. Jakov Mamic sa Zidina, sela koje je u zadnjih desetak godina doživjelo zamjetnu obnovu.
Putujuci k sv. Juri u Viru molio sam: Oce naš... Kruh naš svagdašnji daj nam danas..., zahvaljujuci o. Jakovu za ovu proslavu imendana u kojem su zrnja jecma igrala glavnu ulogu, a da nitko nije na ovu predstavu ni mislio osim što je sve Duh Sveti vodio i doveo do ovoga zapisa, što ce se i dalje umnažati.