U podružnici sv. Petra u Podbiloj, ove župe sv. Jure u Viru, darovali mi je u lipnju 2014. jedna gospođa nastanjena u Zagrebu, a podrijetlom iz Podbile, knjigu s naslovom Marija Kraljica Hrvata, Priča o hrvatskim ljudima, jednoj crkvi i čuvanju baštine.
Piše: don Ilija Drmić

Prelistao sam je čitajući mnoge dijelove i pregledao cijeli CD što je zalijepljen uz knjigu, a prikazuje proslavu 20. obljetnice Hrvatske katoličke misije u Wollongongu u Australiji s povijesnoga i sadašnjega gledišta, te s pogledom na budućnost vjernika i katolika Hrvata u tome kraju i cijelom australijskom kontinentu. Svidjelo mi se sve, a pogotovo tamošnji dušobrižnici osnivatelji i graditelji crkve, te sadašnji mladi fra Ivo Tadić, koji je i pisac ove knjige na hrvatskom i engleskom jeziku, kojom izražava zahvalnost svojoj subraći i svim Hrvatima graditeljima ovoga Hrvatskoga katoličkog centra u Wollongongu. U knjizi je očitovao svoju dušu, dušu rodoljuba, svećenika i pastoralca, a posebno je istaknuo svoju zabrinutost za budućnost Hrvata u Wollongongu i cijeloj Australiji, čiji potomci jedva da znaju svoje korijene i svoj jezik. Među tim Hrvatima u tome gradu nalazi se i obitelj Marinka Šiške iz viničkih Šiška što znam, a ima ih zacijelo i više što ne znam. Mi smo ovdje u prostorima BiH zaokupljeni problemima raseljavanja sela i smanjenim natalitetom, a oni tamo opet drugim i u nekom smislu sličnim problemima našega naroda koji se veoma raselio, što sam doživio najbolje u Vinici od 2007. do 2012. god., a i ovdje u Viru od rujna 2012. god. pa do danas, lipanj 2014.



Izvrsno je napisao proslovnik ove vrsne knjige tadašnji provincijal Bosne Srebrne fra Mijo Džolan: “Poznati politički, gospodarski i humanitarni scenarij čupa i odvodi već stoljećima Hrvate iz prirodnog ambijenta domivine i zavičaja. Hrvatske katoličke misije dijljem svijeta nastale su kao izraz duhovne brige Crkve prema svojim iseljenim sinovima i kćerima. S vremenom će ovi centri postati nositeljima i ambijentom svestrane komunikacije iskustva, ideja, pomoći i svih vrijednosti s kojima se jedan narod može identificirati. Ovu ulogu naših misija čini osobito važnom činjenica da smo jedan od najraseljenijih naroda svijeta“ (Fr. Ivo Tadić, Marija Kraljica Hrvata, Priča o hrvatskim ljudima, jednoj crkvi i čuvanju baštine, Wollongong - Zagreb, 2007., str. 13).

U toj sveopćoj hrvatskoj raseljenosti tražio sam neka rješenja u suobraćanju, komunikaciji s odseljenima u Vinici diljem svijeta, a i sada to činim u Viru, ne bi li se dogodila barem odgovarajuća obnova naših zapuštenih sela i župa kako bismo se u sve to barem pokatkad navratili i proslavili određene blagdane, vjerske i narodnosne. U Vinici sam doživio podršku u tom djelu, a i ovdje ću, u to sam posve uvjeren, jer znam da nitko nije ostavio svoj kraj, svoju kuću i sve svoje bez unutarnjih jakih emocija, pa bez obzira gdje se odselio, na bilo koji dio ovoga planeta Zemlje, te bez obzira kako sada živi, a vjerujemo da živi dobro i u Bogu. Svaki doticaj s onom točkom rođenja i djetinjstva, vrijedno je svako suobraćanje, jer to čovjeka drži i obogaćuje za život diljem ovoga svijeta, a poglavito u megapolisima, velegradovima i veledržavama, tj. gradovima i državama s mnogoljudnim stanovništvom. Gdje god da se živi i radi, uvijek se suobraća s malim brojem ljudi, s malom obitelji ili malo većom, zapravo s onoliko ljudi koliko ih možemo zapamtiti sa svim njihovim voljama i nevoljama. I u tom smislu mala je razlika živimo li mi u megapolisima ili u malim seocima, ali je veoma velika razlika ako u megapolisima, velegradovima imamo posao koji donosi odgovarajuću plaću našoj obitelji i koju znamo razborito upotrijebiti, od onoga ako u selima ili gradovima nemamo zarade za temeljne životne potrebe i tako postajemo socijalni slučajevi, k tome još veći ako ni sami ne obrađujemo darovanu zemlju, a nje ipak imamo, kako tko, uglavnom dostatno. Zar to stanje postoji na ovome svijetu?! Postoji i postojat će dok god egzistiraju sebičnjaci, pa makar oni bili i demokrati, lijevoga ili pak desnoga plućnog krila istoga ljudskog bića ili pak ljudi koji ne žele raditi za sebe i svoju obitelj, a onda i za širu zajednicu.



Čestitam autoru ove vrsne knjige i svima koji su mu pomagali u njezinu ostvaraju, čestitam mu, istina sa zakašnjenjem a opet lijepo, 20. obljetnicu crkve u Hrvatskom katoličkom centru u Wollongongu, odnosno sada 27. obljetnicu, te želim da on i svi njegovi nasljednici nastave stopama starijih i da sačuvaju hrvatsko i katoličko biće u tome gradu i diljem Australije. Čestitam i slikaru vrsne slike s naslovom Marija Kraljica Hrvata koja se nalazi u crkvi slavljenici i koja je prikazana u ovoj knjizi, a to je Charles Billich, čovjek naših korijena. Upravo je on i povodom da dobijem ovu knjigu na dar u svibnju 2014., jer je bilo govora u 2013. godini da njegove postaje Križnoga puta dođu u crkvu sv. Petra u Podbiloj. No, umjesto njegovih slika postavljene su u toj crkvi slike Križnoga puta također vrijednoga slikara i fotografa diljem Hrvatske, svijeta i po cijeloj Australiji, koji je, između ostaloga, slikao i Aboridžine (one koji su tu od početka, ab origine), čak neke od njih u hrvatskim športrskim majicama s crveno-bijelim kvadratićima, što je vrlo zanimljivo, jer vuku p/l/amteće korijene od nekoga Hrvata iz onih veremana doseljenja na taj kontinent.