Mučeništvo je za rijetke, privilegij za izabrane - Nikola Koncul

I.
Raspuknu se stijena i izniče cvijet u srcu kamena.
Kiša ga okupa i podoji, a sunce povi i uljulja.
I teklo je vrijeme kamenitom stazom,
ko rijeka djetinjstva koritom života,
zibajući kolijevku nade, nježno,
u toplom krilu majke.
I poneka suza krišom bi pala.
Topla ko molitva svagdašnja,
bistra i tvrda ko vjera djedova i vjera očeva.
A uvečer, dok smo molili uz vatru ognjišta,
okupljeni za oskudnim stolom,
obasjani treptavim svjetlom voštanice,
nizali smo zahvale i prošnje Bogu za zdravlje,
za naše njive, za naše grobove.
Potom bi šutnja ispunila prostor,
a prebiranje po naslagama sjećanja i tišinu,
remetilo je sve slabije pucketanje vatre.

II.
Otac je kao uvijek smiren,
vještim pokretima ispucanih prstiju,
dugo uvijao škiju.
I prije nego bi prinio licu još tinjajući ugarak,
pomno je pregledavao cigar.
Onda bi kroz otpuhnuti dim,
pogledom prebirao ognjište i vatru,
kao da traži početak.
Potom je naglašavajući riječi
glasom protkanim strepnjom prekinuo šutnju:
Stigla je knjiga, reče, primili su te pa ćeš poći.
Od ovog što imamo,
kupit ćemo ti čizme i kaput, da ti imaš.
Mi ćemo se snaći, godina je rodna,
loza dobro nosi i duhan ulijeva nadu.

III.
U svitanje ostavih oca i majku svoju,
dok je travercom brisala suze.
Ostavih braću i dom svoj,
igre svoje nedovršene
i snove nekamo razbacane,
te prigrlih libro istine i krenuh u kušnju.
Planina Travnička bijaše visoka,
kao Rim, Sarajevo, Loreto il Ferme,
a staza opora, obrasla trnjem i polivena suzama.
Ne, nisam stajao išao sam dalje,
jer ti si me zvao na njivu svoju i vinograd svoj.
I dok sam listao stranice, upijajući rosu znanja,
klijali su pupoljci ljubavi i zrelo sjeme mudrosti.

IV.  
Onda svanu zora blistava                                      
i providi dan slavlja u cvjetne vijence odjeven,
a sunce zrakama probudi zvona
i začu se pjesma sa zvonika, i iz tisuću grla
molitva skrušena i zahvala Bogu.
A srce Majčino od radosti zadrhta
i suza krišom kliznu,
dok je blagoslov primala
kao najljepši dar za Mladu misu.
Tad prvi put poljubih oltar
i ispunjen ljubavlju i milosti višnjom,
s mnoštvom slavih žrtvu Kristovu.
Od sreće zapjeva rodna gruda.

V.
I prigrlih puk kremeniti, zemlju škrtu i krševitu.
Sela udaljena i brda neprohodna.
Ruke su naše izranjene,
dlanovi žuljeviti, a vjeđe umorne.
Kolijevke uplakane i majke ucviljene.
Grobovi još svježi, suzama natopljeni.
Vremena turobna i sudbina neizvjesna,
jer rat ubija, a bolest kosi.
U tebi nam uzadnje, Gospode,
i vapaji naši tebi upućeni.
Od prijepora nastade sloga,
iz žeđi izniče čatrnja, u bespuću staza prohodna.
A ruke naše težačke stijenu ukrotiše,
kamen obradiše i crkvu podigoše.
I gle! Zablista ona kao golubica bijela u kršu sivome,
na slavu Bogu i ponos rodu.

VI.
Mučeništvo je za rijetke, privilegij za izabrane.
A kad ideali sotonski okovaše srca,
i mržnja pomuti razum,
pa spodobe paklene preplaviše zemlju,
tad rodoljublje i vjera Kalvarijom posta.
Nož je njihova alatka, a okrilje noći zaštita,
tijelo moje iskasapiše, oči izvadiše i srce probodoše.
Crkvu porušiše, dvor opljačkaše i zapališe,
ni imena nad grobom napisati ne daju.
A Klepci šutke plaču, bol razdire srce i dušu.
Crni oblaci plavo nebo skrili, a Bregava teče,
teče i tiho šapće: Sretan onaj tko krvlju svojom,
svjedoči vjeru svoju!

VII.      
I tebe, brate okrutno umoriše.
Dok Juda broji kune il lire,
strašne muke tebi su namijenjene.
Stopala su tvoja potkovana, u jasla vezan,
izrugivan i popljuvan, posljednja svirepost iskazana.
Modrice su tvoje natečene, krvave rane rasolju zagašene.
Jobovskom strpljivošću grliš mučeništvo
i izmučen kročiš Golgotom svojom.
Kamenovanje i jama što kosti ti primi.
Grob sakriše, ali istinu nikada.
I crkva u Viru tiho te doziva, doziva tebe,
koji mučeničkom krvlju obijeli haljine života.
A “Križni put” i “Nijesam, prijatelju” ostade za vjekove.

VIII.
I svećenika starca nemoćnog
na kućnom pragu u noći ustrijeliše.
Kuću opljačkaše i tijelo spališe,
izgorjele kosti u tami skriše.
A ne znaju bijedni da Krist rasprši sve tmine svijeta.
Da nikakva tajna skrivena ne osta.
Iz krvi pravednika svjetlo istine sjaji,
obasjava “Puuuut” izreku tvoju i crkvu u Stocu.
Dobri pastir vječno brine za stado svoje.
Bio si hodočasnik, propovjednik i kateheta.
Pomoći htjede izgladnjelom puku, a bolest te pokosi.
Ostade Hrasno prostrano i ponosno.
A Gradina plačući prigrlila crkvu i oltar kameni,
ta divna djela tvoja, a puk vječno te ljubi, ljubi i u srcu nosi,
spomen na tebe za pokoljenja i vjekove.

IX.
Zoro rumena što zemlju miluješ i život budiš,
čuješ li pjesmu dok Trebišnjica teče?
Zoro jutarnja, čuješ li pjesmu “tambure i Slavuja”
i zvona sa zvonika katedrale trebinjske?
Čuješ li riječi optužbe lažne
i čitaš li slova presude sramotne?
Zoro rumena što život budiš,
čuješ li rafal, pjesmu krvnikovu što život ugasi?
Ostade ploča kamena i natpis. Svećenik i dekan.
Sjećanje na tebe što nikad ne blijedi.
Ja ne idem, sinko, u ruke Božje pa kako bude,
još gromko zvoni nad grobom tvojim.
Ko pjesma alata i ruku sa zaravni Rotimske
dok crkva se rađa. Al zlikovci krvavi pir povedoše
i krv nevinu proliše.
Nabujala Neretva oprati im ne može krvave ruke,
niti razbistriti zločin koji počiniše bez suda i porote.

X.
O cvijete rosni, što prerano uvenu.                                                                                                   
Tvoj lik vedar, još živi među nama.
Ko vlak tvoj što prerano zastade,
na postaji zadnjoj u noći kobnoj.
Napusti nas bez rastanka i pozdrava.
I gdje ćemo zapaliti svijeću,
ispustiti jecaj i proliti suzu?
Dok vjetar s Kočevja krikove poljanom bleiburškom nosi
i kotline vlažne zadnje jecaje guše.
Još gromko poručuješ: Nipošto se predati!
A crkva u Vinici uzdigla ruke nebu,
kao da pita: Koji od rovova kosti ti skriva
i iznikne li katkad planinski cvijetak na grobu tvome?

XI.
Graditelju hrabri srca plemenitog,
sve što si imao, sve si nam dao: život, vjeru i ljubav...
Bare i Navijala i crkva ljepotica bijela.
Ostade cesta, kuća i djela tvoja mnoga,
obećanje vjere opet ću vas sresti
u kraljevstvu nebeskom i životu vječnom.
Staza Žumberačka natopljena suzama,
krvavim stopalima ugažena.
Nevine žrtve traga ostaviti žele.
Sošice i Jazovka, duboka i mračna nježno me prigrli.
Ostade kalež i brevijar iz kojeg sam molio.
Svjedoci nijemi, ljubavi vječne upućene vama.

XII.
O šumo Rasinjska krvlju natopljena,
grobovima zasijana još tajne čuvaš
i krikove naše, dok tijela nam prže.
Sadizam dubok ko bezdan,
provrela krv plamteći oganj gasi,
a tada ko milost iznenadna,
muke nam prekinu metak u potiljak.
I nigdje kraja bijedi ljudskoj.
U talogu zločina odličja kuju i njima se kite.

Nula dies sine linea,
za tebe je pisano.
Ostade tvrd ko stijena s Vidoštaka.
Dosljedan do trena smrtnoga.
Posljednju želju svoju izgovori,
kuću svoju vječnu blagoslovi
i dubinu srca svoga otvori,
moleći za krvnike svoje:
Bože, oprosti ovima jer ne znaju što čine!

XIII.
Valovi šume, zapljuskuju stijene.
Borovi plačnu miluju zemlju.
Daksa šuti, šuti i tajne čuva,
a kad sunce na počinak krene
i zaspi mirno za pučinom plavom,
suze će naše zablistati na bisernoj površini,
a šum valova jauke posljednje skriti.
Zavelim zaodjenut oblakom plače.
Još Zvijezda mora istinu zna,
i pjena morska vječnu stražu čuva,
dok lumen svijetli i molitva se šapće za pokoj vječni.

XIV.
Dimitrije! Mitre! Mučeniče hrabri,
svećeniče uzorni, učitelju revni, prijatelju vjerni!
Dvije tisuće devet stotina osamdeset pet.
Broj je težak ko zatvor zenički i lonac gradački,
u kom kuhaju optužbe izmišljene i klevete lažne.
Crn im obraz!
Tvoj vagon na kolosijeku ”zaboravljen”,
krvnici okrutni, bezdušni i bijedni,
nikada shvatiti neće, da vječno živi tko za Krista umre!
I pisano osta:
Dobri pastir i život svoj dade za ovce svoje.                
Mučeništvo je za rijetke, privilegij za izabrane!