Bilo je predviđeno da će se održati u prvoj polovici veljače redovita skupština Zavičajnoga društva Zavelim sa sjedištem u Splitu, ali nije zbog snježnoga i teškoga nevremena ne samo u Splitu, nego i u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje. U sklopu toga sastanka članova Zavičajnoga društva Zavelim, bilo je planirano predstavljanje monografije Jokanov slikopis, Slikarski opus Josipa Jokana Šiške (1942.-1974.) u izdanju lista Naša ognjišta u Tomislavgradu. Vinički župnik je u povodu te prezentacije poslao tekst dr. Jure Krišto o knjizi dr. fra Roberta Jolića i svojoj Župa Vinica kao i svoj prikaz Jokanova slikopisa u list za kulturu Hrvatsko slovo što izlazi u Zagrebu. Taj list objelodanio je i njegov Dnevnik od 9. do 15. siječnja 2012. Te tekstove objavljene u Hrvatskom slovu (Hrvatske bratske zajednice 4, 10.000 Zagreb; tel. 01/481-4965, 619-0112; faks 01/619-0111; e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ) nudimo i našim čitateljima na ovome portalu Zavičajnoga društva Zavelim.

Vinici (ponovno) u pohode

Vinica. Uzeh u ruke monografiju Župa Vinica i prvo što osjetih bilo je da je dosta teška. Kad pogledah unutra, shvatio sam da je to zbog izvrsnoga težeg papira na kojem je objavljena. A kad među brojnim prekrasnim fotografijama pročitah da jedna predstavlja zaselak Šiške, probudi mi se sjećanje na moj prvi posjet Vinici.
Mora da je to bilo sredinom 50-ih godina 20. st. kad je moj otac pogodio s jednim od stipanjićkih Šiška da mu odveze godišnji urod pšenice u Vinicu. Kako je stariji brat već počeo “odati po svitu“, mene je trinaestogodišnjaka zapalo da vintam. No, nakon dolaska u Vinicu, ćaća je pogodio s drugim Viničaninom dovoz sijena iz Buška blata i tako sam ja preuzeo ulogu i “dijenja“ kola i bacanja sijena na njih. Poslije mnogih peripetija (u Kazagincu smo prevalili puna kola sijena), i sijeno smo dovezli u Vinicu, a potom smo se na praznim kolima sa željeznim kotačima uputili prašnjavom cestom prema Stipanićima.
Mnoge godine su otada prošle i obradovah se kad mi monografija o Vinici i viničkoj župi vrati sjećanje na djetinjstvo i na Vinicu.
Ipak ova monografija pruža priliku da se kaže nešto ozbiljnije od osobnih prisjećanja. Kako će drugi zasigurno detaljno prikazati sadržaj knjige, te istaknuti najzanimljivije pojedinosti, ja bih, ovako iz daljine, istaknuo što, pretpostavljam, drugi neće reći.
Monografija o Vinici je tipična knjiga lokalne, krajevne povijesti. Neki povjesničari spontano reagiraju prema njima kao o nečemu što je manje vrijedno; oni vjeruju da se povjesničar mora baviti samo važnim osobama, procesima dugog trajanja i političkim odlukama i zbivanjima koji su utjecali na promjenu svijeta. Mislim da takvi nemaju pravo i, na sreću, mlađi povjesničari se laćaju ne samo lokalnih povijesti, nego i istraživanja specifičnih segmenata određenoga kraja, poput ishrane, oblačenja, pjesama i pjevanja, kućne radinosti, rađanja i umiranja i sličnih sitnih tema. Oni su u pravu, jer su to sastavnice života i jer ne možemo vjerodostojno predstaviti prošlost ako se izostave takve naoko sitne i nevažne stvari. Osim toga, slika povijesti bez tih “malih“ pojedinsti nije potpuna ni vjerodostojna.
Fra Rober Jolić već je postao simbol truda oko izradbe lokalnih povijesti. Uz ovu knjigu o župi Vinici (u čemu mu se pridružio i vinički župnik don Ilija Drmić), napisao je monografije o još nekoliko župa duvanjskoga kraja, o cjelokupnome duvanjskom kraju, te o župnim maticama. Vrijedan je to doprinos iz kojeg izranja jedna nova cjelina o povijesti Duvna i duvanjskoga kraja, koja pak u mnogočemu nadopunjuje opću povijest hrvatskoga naroda.

Foto: Vinički župnik don Ilija Drmić

Iz sadržaja monografije o župi Vinici htio bih istaknuti dvoje. Statistički podatci koje je don Ilija sam skupljao ili se mogu iščitati iz raznih drugih izvora podataka, te napose statistički podatci o rođenima i umrlima pružaju nam plastičnu sliku o progresivnome nestajanju Vinice, a to je slučaj i s drugim mjestima duvanjske općine. Ti nam statistički pokazatelji jasno otkrivaju da su dva temeljna razloga za to. Ponajprije to je posljedica ratova i izginuća mnogih mladića u njima. Nakon Prvoga, a napose nakon Drugoga svjetskog rata vidljivi su drastični padovi prirodnoga priraštaja. No, još je važniji razlog nestajanje Vinice mnogobrojno iseljavanje. Statistički podatci bjelodano pokazuju da je od kraja 70-ih 20. st. nastupilo vrijeme izrazito negativnih trendova glede prirodnoga priraštaja.
Iako to u monografiji nije povezano, sugerirao bih da nas ti podatci ujedno nukaju na zaključak kako bi se taj negativni trend mogao zaustaviti ili čak obrnuti. Ljudi obično idu “trbuhom za kruhom“ i takva praksa može se zaustaviti samo nuđenjem kruha kod njihovih kuća. Poruka je to svima nama, a osobito političkim čelnicim duvanjske općine koji bi trebali voditi narod, da budemo maštovitiji i agilniji oko podizanja gospodarskih pretpostavka ostanka i povratka. Tamo gdje postoje inicijative da se kruh može zaraditi kod kuće, postoje i vrlo veliki pozitivni trendovi povećanja prirodnoga prirasta.
Drugu važnu karakteristiku monografije o Vinici koju bih htio istaknuti je popis žrtava ratova koje je hrvatski narod pretrpio. Hvalevrijedno je da je u monografiji sačinjen popis žrtava Prvoga i Drugoga svjetskog rata, kao i Domovinskoga rata. To je veliki doprinos, a nadam se i još veći poticaj, da se konačno objavi objedinjeni popis barem žrtava Drugoga svjetskog rata za cjelokupnu duvanjsku općinu. Dug je to koji ova generacija mora ispuniti i prema poginulima i prema budućim generacijama koje će se, nadamo se, u duvanjskoj općini povećavati.
Ukratko, zahvalni moramo biti autorima monografije o župi Vinici za ovako iscrpno, svestrano, temeljito i lijepo uređeno djelo. Ujedno čestitam svim župljanima Vinice u župi i u svijetu na dobivanju ovako lijepe monografije, u nadi da će je nabaviti za sebe i za darivanje drugima. Čestitam i 125. obljetnicu osnutka župe. A vas okupljene na predstavljanju monografije ovako posredno srdačno pozdravljam.

Zagreb, Stepinčevo 10. veljače 2011.          Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište

Jokanov slikopis, Slikarski opus Josipa Jokana Šiške (1942.-1974.)

Djelo Josipa Jokana Šiške

    Godine 2011. izišla je iz tiska monografija s naslovom Jokanov slikopis, Slikarski opus Josipa Jokana Šiške (1942.-1974.) u izdanju lista Naša ognjišta u Tomislavgradu. Proslov i okvir podnebesja rodnoga kraja ovoga rano preminuloga slikara napisao je prof. don Ililja Drmić i Petar Miloš. Kritički osvrt na njegovo djelo jest prof. Stjepana Galića iz Mostara, a kratka biografija uradak je predsjednika Zavičajnoga društva Zavelim sa sjedištem u Splitu Petra Škorića. Monografiju s 90-ak sačuvanih slika stručno su pregledali Josip Botteri Dini, Josip Bosnić i Jure Žaja.
    Jozine, Jokanove slike jesu djelo vješte ruke i nadahnutoga uma. Likovi su vrlo impresivni, a zacijelo su najviše iz ovoga podneblja. Slike odaju dušu čovjeka koja je zaokupljena traganjem za smislom, istinom i ljepotom. Njegov jahač uz brdo sve to očituje. Poruka slikareva više je nego jasna: Ništa u životu ne može se zbiti ako se ne upregnu sve sile i ako se ne juri prema visinama nošen idealima, radnim žarom i čežnjom za stvaralaštvom. Oko, naslikano u dvjema inačicama, gotovo da dobiva snagu simbola čija je poruka višeslojna: asocira na Božje oko, ali i na naše ljudsko oko kojim razlikujemo boje, tamu i svjetlost i koje nam služi u gledanju velikih Božjih djela (magnalia Dei). Njegovo slikarsko oko ima matafizičku konotaciju, jer ono motri, gleda, uočava, proniče dubine i visine svega što jest, ono je Božje oko u njemu kao umjetniku, Božje nadahnuće, inspiracija, jer bez talenta nije moguće ništa naslikati da bude umjetnost. I ovaj slikar podsjeća nas kako je slika u prvome redu svečanost za oči. Pod njegovim pastoznim namazima ulja na platnu, ili na akvarelima ili na slikama pravljenim miješanom tehnikom ili kako drugačije, izranjaju poznati likovi, krajobrazi, krajolici... Čovjek Jokanov zamišljen je i zagledan u daljinu, te visinu iz koje dolaze poruke da jesmo i da ćemo biti.
Josip Šiško rodio se 16. ožujka 1942. od oca Ivana i majke Mare r. Udiljak, u Šiškama, zaseoku sela Vinice. U Ljubljani je 1963. god. uspješno završio Likovnu akademiju. Nakon toga otišao je u Njemačku da bi štogod zaradio za život i stekao osnovicu za samostalno djelovanje kao likovni umjetnik. Smrtno je stradao 1. rujna 1974. kupajući se u njemačkom jezeru Baggersee blizu Ingolstadta. Pokopan je 8. rujna 1974. “Vinica je tragičnom smrću izgubila vrijednog i poštenog čovjeka i umjetnika slikara...“, zapisao je Vlade Lozić. Poslije Jokanove smrti s nama su njegove slike “koje će ostati trajno kao nijemi svjedoci njegova umjetničkog talenta koji se nije uspio do kraja istrošiti“, piše isti kroničar. Prvi put su izložene njegove očuvane slike 34 godine nakon smrti, tj. 12. siječnja 2008., u starome župnom dvoru u Vinici, u kuli naše glasovite Hasanaginice, skupa sa slikama nekoliko hrvatskih slikara, među kojima su i slike akademskoga slikara Bože Drmića.

Vinica, Stepinčevo, 10. veljače 2012.                                                     don Ilija Drmić)