joomla templates

ZAVIČAJNO DRUŠTVO ZAVELIM

okuplja brojne iseljene i raseljene stanovnike iz zavelimskoga kraja i njihove potomke...

Tue19032024

Ažurirano05:00:19

Propovijed na svečanoj svetoj Misi u Viru 23. travnja 2013. o mučeniku sv. Juri

  • PDF

ZDZ vam prenosi propovijed što ju je održao don Ivan Štironja, ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH na temelju ovih biblijskih tekstova: Sir 51,1-8; Dj 7,55-60; Lk 9,23-26
Piše: don Ilija Drmić

Umjetnički prikazi sv. Jure, slike i kipovi, koji ga prikazuju kao vojnika s kopljem u ruci kako ubija zmaja, uvijek u nama bude divljenje ali, vjerojatno, i pitanja. Divimo se toj čudesnoj snazi vojnika, časnika, koji je postao svecem, ali se ujedno i pitamo: Je li to sve tako stvarno bilo? Do nas je dospio govor da je u palestinskom mjestu Lidi rođen naš današnji zaštitnik Jure koji je postao vojnik. U vrijeme rimskih progona bilo je kršćana koji su pokleknuli i priklonili se poganskim idolima, lažnim bozima, ali bilo ih je koji su štovali pravoga Boga. Jure je kao vojnik odbio žrtvovati tamjan idolima, pa ga je carski upravitelj Dacijan, nazvan zbog svoje krvoločnosti “zmaj bezdana“, osudio na smrt. Bilo je to početkom 4. stoljeća. Ali Bog vidi svoje, pa su se na Jurinu grobu počela događati čudesa i nicati crkve. Tako mu se širilo štovanje i na Istoku i na Zapadu.
Čovjek, zaista, treba tražiti istinu i za njom ići, jer samo će nas istina osloboditi, kako kaže Gospodin (Iv 8,32). No, ovdje nije u središtu istinitost životopisa sv. Jure, iz davne prošlosti, nego je u središtu istina da u svijetu postoji dobro i zlo, u središtu je poziv čovjeku da stane na stranu dobra, da se opredijeli za istinito i plemenito, da stane nasuprot “zmaju bezdana“, koji nije nikakva legenda, nego teška prisutnost i djelatnost u svijetu, da ne stupa u dijalog sa zlom nego da mu se energično usprotivi.
Kruna svega smisla jest sam Gospodin Isus, koji nije samo Put i Život, nego i Istina (Iv 14,6), koji je svojom mukom i smrću na križu zadao smrtonosan udarac svakomu zlu i grijehu, kao i samoj smrti koja je posljedica toga dvoga. Tako je Krist svojim slavnim uskrsnućem postao pobjednik smrti za sva vremena, te svi oni koji su po krštenju suukopani u smrt Kristovu, u isto su vrijeme suuskrsli s Kristom na život vječni.
Ta je Istina za nas kršćane temeljna nada, nada protiv svake nade. Živimo s ove strane životnoga mora, ali u čvrstoj vjeri i nadi iščekujemo sretan prijelaz na drugu obalu, tamo gdje s oka svake suze nestaje.
Krist je, dakle, jedina potpuna istina. Zato se oko Isusa okupljamo, slušamo njegovu Riječ s iskrenom željom da tu Riječ poput sv. Jure, mučenika, provedemo u djelo. To je razlog našega okupljanja danas. Proslaviti blagdan sv. Jure, mučenika, svoga zaštitnika, ali ponajprije čuti ono što nam danas kaže Gospodin Isus, onaj isti Isus za čije je ime sv. Jure vjeru ispovjedio i krv svoju prolio.

Što nam to danas Isus poručuje po svetom Evanđelju (Lk 9,23-26) izabranu za liturgijsko slavlje povodom blagdana sv. Jure, mučenika?

Onaj tko želi nasljedovati Isusa, treba biti spreman:
1. Odreći se samoga sebe;
2. Danomice uzimati svoj križ i ići za Isusom;
3. Izgubiti svoj život poradi Isusa.

1. Odreći se samoga sebe. Zasigurno dobro razumijemo značenje riječi “zanijekati“. Sjećamo se onoga kobnog trenutka kada je Petar zanijekao Isusa. Na riječi vratarice: “I ti si njegov učenik!“, Petar odgovara: “Ne znam toga čovjeka!“ (Mt 26,72). I tako tri puta.
Isus učio Petra i ostalu družinu da zaniječu sebe, da ne stavljaju na prvo mjesto svoju glavu i vlastitu kožu, no oni suprotno od toga, svi, pa i Petar, gledaju kako izvući živu glavu.
Odreći se samoga sebe, znači svoga bližnjega staviti ispred sebe, potrebe drugih staviti ispred svojih vlastitih, upravo onako kako je to činio Isus. To i jest novost koju je Isus donio na svijet: ne gledati samo sebe i svoje potrebe i ne živjeti logikom “ja i meni“, nego taj egoizam zamijeniti altruizmom, nesebičnim i potpunim darivanjem za braću i sestre.
Ne treba se čuditi Petru. Ta, danas kršćani, često bez ikakva razloga čine mnogo veći grijeh. Žive tako kao da nikada nisu čuli za Isusa, psuju ga i vrijeđaju, i kao Boga i kao čovjeka. To je ne samo nijekanje, nego i vrijeđanje Isusa kao vječne Istine!

2. Danomice uzimati svoj križ i ići za Isusom. Naš je život ispunjen raznim križevima. Nema ga između nas tko nema svoga životnoga križa. To su, zapravo, razne poteškoće i životne nedaće - besposlica ili besparica, svejedno; križevi su bolesti - lakše ili teže, svejedno; križevi su svi životni problemi koji stižu na naš životni put, bez naše volje. Križevi nisu oni problemi koje smo prouzročili svojom ohološću, lijenošću, neumjerenošću, udovoljavanjem neobuzdanim strastima, srdžbom, kockom, klevetom, lažima... Nisu to križevi! To su posljedice grijeha. To je plaća koja nas stiže zbog grješnih navika i zloće, zbog suradnje sa zmajem od bezdana.
Kada Isus kaže: danomice uzimati svoj križ i ići za njim, to znači biti spreman s vjerom stati pred sve životne poteškoće, vjerovati u prisutnost Isusovu u vlastitu životu, vjerovati da nas Bog ne ostavlja ni u jednom trenutku, da je uz nas na svakom koraku, i za teških životnih kušnja i agonija; da s nama prolazi i umjesto nas trpi sve poteškoće, osobito one koje nadilaze naše ljudske snage i sposobnosti.

3. Izgubiti svoj život poradi Isusa. Koji put zna se čuti u narodu da je Bog rekao: “Ne izgubi sebe poradi mene.“ Ne znamo tko je to tako izvrnuo Isusovu riječ, ali sigurno ta izmišljotina nema nikakve veze s Bogom kršćana. Ta Bog ni svoga Sina ne poštedje, nego ga predade u smrt radi nas i radi našega spasenja. Bog u kojega vjerujemo mi kršćani jest Bog koji se stavlja u službu čovjeka; “nije došao da bude služen, nego da služi“ (Mt 20,28).
Smisao našega života nije u tomu da gledamo što bolje proći u životu, kako će nam biti što ljepše i udobnije, nego kako ćemo što više dobra učiniti i na pravom putu ostati; nije u tomu kako ćemo što više dobiti i imati, nego: koliko ćemo dati. Logika Kristova jest: Onoliko koliko na zemlji dadeš, toliko ćeš imati.
Tako nas uči Isus koji se prvi odrekao samoga sebe, prolio svoju krv i dao svoj život za nas i za naše spasenje, bez pridržaja se darovao.
Poučen tim divnim primjerom svoga Učitelja, sv. Jure nije žalio svoga zemaljskoga života. U vrijeme cara Dioklecijana krv je svoju prolio za vjeru u Krista. Potvrda tomu jesu brojne crkve podignute njemu u čast neposredno nakon njegove mučeničke smrti.
To su učinili brojni mučenici i sveci tijekom dva tisućljeća kršćanstva. Na to su spremni brojni kršćani i danas. Naši misionari i misionarke hrabro i odvažno naviještaju Božju ljubav prema čovjeku. Prisjetimo se s. Lukrecije Mamić, rođene u župi Grabovica, koja je nesebično služila u afričkom Burundiju, ubijena 27. studenoga 2011.
Isto je prošao i franjevac Bosne Srebrene fra Vjeko Ćurić, koji je 1998. god. ubijen u Ruandi samo zato jer nije razlikovao ljude po plemenu, nego je pomagao svima koji su bili potrebni pomoći. Postoje mnogi drugi svjedoci vjere u našem narodu i u našoj crkvi, ne samo među svećenstvom i redovništvom, nego i među vjernicima laicima.
Prisjetimo se Marka Milanovića, hrabroga mladića od Stoca, koji je sredinom 19. stoljeća svojom krvlju potvrdio ispovijest vjere u Trojedinoga Boga i u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Kada mu je mučitelj ponudio da će ostati na životu ako se odrekne svoje katoličke vjere i prijeđe na pravoslavlje, Marko je kratko i jasno odgovorio: “Ja sam katolik, vi činite što hoćete.“ Ubijen je samo zato jer je katolik.
I danas, širom svijeta, postoje brojni kršćani laici koji strpljivo pate i hrabro podnose nepravde zbog svoje vjere u Krista.
Prisjetimo se jednoga primjera, žene naših dana, pakistanske kršćanke i katolkinje Asie Noreen Bibi (rođena 1971. god.), majke petero djece, koja se od lipnja 2009. nalazi u zatvoru, a u listopadu 2010. osuđena je na smrt vješanjem zbog navodna vrijeđanja Muhamedova imena. Krajem prošle godine u javnost je dospjelo njezino pismo iz zatvorske ćelije bez prozora, koje je vrlo brzo obišlo svijet.
Među ostalim, Asia Bibi pripovijeda o nevjerojatnom iskustvu, kako je jednoga dana u njezinu zatvorsku ćeliju ušao sudac (N. I.) i, nakon što ju je osudio na strašnu smrt, ponudio joj je povlačenje presude ako se odrekne kršćanstva i prihvati islam. Asia u pismu svjedoči: “Od srca sam mu zahvalila na prijedlogu, ali sam mu vrlo iskreno odgovorila da ću radije umrijeti kao kršćanka nego izići iz zatvora kao muslimanka... Osuđena sam zato što sam kršćanka, rekla sam mu. Vjerujem u Boga i u Njegovu veliku ljubav. Ako ste me vi osudili na smrt zato što volim Boga, ponosno ću žrtvovati svoj život za Njega.“
To je žena naših dana, kao što je Jure velikan od stoljeća četvrtoga! Svjedočiti vjeru, pa i pod cijenu života, poziv je svakomu od nas.
Stoga, u ovomu svetom slavlju mučeništva sv. Jure uronimo u molitvu i tražimo zagovor toga nebeskog ugodnika kako bismo očuvali svježinu i bjelinu haljine koju primismo na dan svoga krštenja; kako bismo održali zavjet i savjet primljen na krštenju: tu kršteničku haljinu donijeti neokaljanu u kraljevstvo nebesko; kako bismo do kraja ostali vojnici Kristovi.
Molimo sv. Juru, mučenika, da nas zagovara kako bi naša vjera, ne samo u ovoj Godini vjere, nego cijeloga našega života bila poput oštrice koplja i mača kojim ćemo svladati staroga zmaja, lukavu zmiju, sve protivštine grijeha i smrti; molimo ga da poput svetopisamskoga pisca iz prvoga čitanja, Siraha, danas, u ovoj Godini vjere i u sve dane svoga života hvalimo i slavimo Gospodara svijeta, Boga svoga i Spasitelja, da mu zahvaljujemo kao pomoćniku i zaštitniku. Jer, samo nas dragi Bog može očuvati od propasti duševne i tjelesne, od jezika prijevarna i opaka, od usana lažljivih. Samo nas On može očuvati od otrovna ujeda onih koji bi nas popili u čaši vode, koji nam o glavi rade, od onih koji pale i ubijaju, koji bi nas rado strmoglavili u podzemlje smrti i grijeha. Molimo zagovor sv. Jure, mučenika, da ne zaboravimo milosrđe Boga koji izbavlja one koji ga strpljivo čekaju i spašava ih iz ruku neprijateljskih (Sir 51,1-8). Molimo ga da nas poput sv. Stjepana, prvomučenika, oboruža hrabrošću i snagom Duha Svetoga kako bismo i u najtežim trenutcima kušnji i pogibija zemaljskih, bili svjesni da nam duša pripada samo Bogu, da do kraja ostanemo Kristovi, te tako i na samom kraju zemaljskoga života u istinskoj kršćanskoj vjeri mognemo izgovoriti svetačke riječi: “Gospodine, Isuse, primi duh moj“ (Dj 7,55-60).
Sv. Jure, mučeniče i zaštitniče ove virske župe, moli za sve nas!

Ažurirano Četvrtak, 13 Lipanj 2013 22:20

VEZANI ČLANCI

Najnovije

Najčitanije