Iko Tolo iz zaseoka Glavice sela Vira i istoimene župe u Viru sv. Jure podigao je kamenu kapelicu na brdu Podinama iznad Tadića njiva s naslovom Kapelica sv. Ive iz Podmilačkog.
Piše: don Ilija Drmić
Pitali smo ga zašto baš s tim titularom. Odgovorio je da se redovito molio sa svojom suprugom Anđom tome svecu jer je kroz Podmilačje, pokraj povijesnog hrvatskog grada i utvrde Jajca, vrlo često prolazio kroz 32 godine vozeći se sa svojima u Njemačku na rad. To mu je ostala vrlo draga uspomena na to razdoblje njegova života. Sada je u mirovini i sve lijepe uspomene prebire u svojoj svijesti. Jedna od lijepih jest i ova u svezi sa sv. Ivom Podmilačkim koji štiti cijeli hrvatski puk u Bosni i Humu, te svugdje drugdje, pa tako i u Viru. Osim toga, odlučio je da će, kad se umirovi i vrati u domovinu, redovito paliti svitnjak, krijes pokraj kapelice u čast svome sv. Ivi Podmilačkom na način kako su to činili i njegovi preci i kako je i on obavljao kad je bio za taj spomendan kod kuće u Viru. To se sve i obistinilo.
On je najprije, vrativši se iz Njemačke 1994. god., otpočeo graditi ljetnikovac ispod brda Podine u kojem se sastaje sa svojim prijateljima i mjesnim lovcima. Svečano je proslavio 23. lipnja 2009. svoj zlatni pir u župnoj crkvi za vrijeme svete mise i ručkom pod šatorima pokraj crkve. Podigao je vrlo lijepu kuću u svome zaseoku i uza nju ugodno kupalište, što gotovo nevjerojatno izgleda u tome dijelu Vira. Sudjelovao je u svim humanitarnim i karitativnim akcijama što ih je župnik don Petar Vuletić pokretao uz poticaje Biskupijskoga caritasa iz Mostara i ostalih karitativnih i humanitarnih udruga kod nas. Kamenu kapelicu zidao je pomalo i polagano posljednje tri godine i može se reći da ju je za ovogodišnjega sv. Ivu Podmilačkoga konačno dovršio. U njoj je misno slavlje predvodio posuški župnik fra Milan Lončar, koji se nije mogao nadiviti umješnosti ovoga čovjeka koji je dugo maštao i sanjao u Njemačkoj o svome ljetnikovcu i kapelici na brdu ponad svoga zaseoka Glavica.
Kapelica ima neobično arhitektursko rješenje. U sredini se nalazi veliki osvijetljeni metalni križ koji se izdaleka vidi. Nije natkrivena nego je samo obzidana kamenom. Na pročelju se nalazi prozor koji je više ukras ovoj kapelici bez krova. On je uzidana na visokom brdu s kojega pada pogled na cijeli Vir i Vrisku prodolinu, a napose na njegov zaselak Glavice. Toga dana kad smo pohodili ovu neobičnu kapelicu puhao je jak vjetar u ovome ljetnom vremenu. Tako je jako puhao da smo se morali župnik don Petar Vuletić, naš sugovornik i junak Iko i ja iz Vinice držati za stijenje i drveće, te se tako oduprijeti silini vjetra da nas ne odnese u provaliju. Teško je povjerovati da to može biti tako polovicom srpnja. Kako će tek biti u jesen i na zimu! Tada će se posjetitelji morati držati za ruke i za kamen da bi se othrvali vjetrovima koji u tim vremenima orgijaju tim prostorima. Znam da su se mladenci Antonio Tolo iz Glavice i Iva r. Strinić iz Prološca, koji su se vjenčali u petak 13. srpnja ovoga Gospodnjeg ljeta u Prološcu, čvrsto držali za ruke penjući se skupa do ove kapelice da bi se tu pomolili za svoj brak i svoju obitelj.
Nagledavši se vedroga neba i othrvavši se jakoj ljetnoj buri, sišli smo do ljetnikovca u kojem smo odahnuli i osjetili veliku utihu i utjehu. Kad smo se malko odmorili, imali smo što razgledati. Tu su naredani na zidu razni predmeti koji su djelo ruku ljudi ovoga kraja i koji su im značili sve u radu za život. Nabrojmo samo neke predmete: plug, ralo, lemiši, teljuzi, komaće, vagiri za dva i za tri konja, vodiri s brusovima, klepci, čekrk, kotluša, stap, pegla, predmeti za tkanje, kudjelja, vreteno, gargaše, bušilica, kantar, prakljača, pile, kuke, naprave za paljenje klačine, čistač za plug (otig), crtalo za plug i dr. Pokraj ovoga ljetnikovca nalaze se i dvije nakapnice u kojima može stati vode do 7 kubika. Pomogli su mu u ovome poslu Milan Tolo Kostrušić i Maćan Polić Mordić, kao i drugi koji se rado navrate u ove prostore i za tili čas zažive nekim životom kao i oni redovnici i svećenici iz davnih glagoljaških vremena koji su sebi podigli dvore u kamenu dolje niže u Podbiloj. Kad čovjek gleda ono što su ti Božji ljudi, Hrvati, sebi gradili i zidali i ovo danas što je napravio ovaj Iko Tolo, onda se ne može a da se ne zaključi kako u onima i u ovima kola ista krv i ista borba da se opstane u ovome kamenjaru bez obzira na svjetske puteve i zarade. A sve to valja zahvaliti sv. Ivi Podmilačkom, zapravo sv. Ivanu Krstitelju i Mučeniku kojemu su se utjecali naši davni i nedavni pređi kao što činimo i mi koji se danas borimo s hirovitim vjetrovima.
Evo pjesme s naslovom Povratak svome kamenjaru što ju je Iko Tolo stavio na svoj ljetnikovac:
Dragi Bože, hvala ti na daru,
vraćamo se svome kamenjaru.
Nakon skoro trideset i dvije
iz daleke zemlje Germanije.
Dosta kruha sa devet kora
od Jadrana do Baltičkog mora.
Domovino širi svoja krila,
Herceg Bosno i Hrvatska mila.
Vraćamo se, nismo mogli prije,
nek nas od sad naše sunce grije.
Naša bura nek nas sada hladi
kao nekad kad smo bili mladi.
Zora sviće, bijeli dan se rađa,
uvijek s Bogom did Iko i baba Anđa!
